U dom Milenkovića u selu Trupale kraj Niša ove zime uselili su se studen, jeza, nemaština. Novca za drva i struju kojom bi se ogrejali po oštrom minusu – nema. Posla, takođe, ni za lek, a nedostaje i zdravlja i vitalnosti da se posao obavlja. Goran Milenković sa svojom majkom živi od njene penzije koja iznosi svega 8000 dinara. Preciznije rečeno, preživljavaju. Da nesreća ne ide sama, potvrđuje i to što je Goran oboleo od dijabetesa, teško se kreće, a vid mu je sve slabiji. Saznavši za ovu priču iz medija, zaposleni u Delegaciji Evropske unije u Srbiji organizovali su lutriju kako bi prikupili novac za pomoć Milenkovićima. Tako smo se hladnog januarskog dana obreli u Trupalu i uručili ovoj skromnoj porodici 50.000 dinara. Termometar u njihovom domu pokazuje tek pet stepeni. Goran Milenković, međutim, kaže da je sada u njegovom srcu mnogo toplije.

,,Da ste džak para doneli, više ću da se obradujem što ste došli da me pitate kako sam, jer to se do sad nije dešavalo’’, kaže Goran. Izvinjava se što je u njegovom domu hladno, a krevet nenamešten jer u njemu provodi najviše vremena kako bi se ugrejao. Grejalicu, kaže, retko pali ne bi li uštedeo struju, a štedi i na drvima koja, iako teško pokretan, najčešće sam doprema i cepa.

Iako su novogodišnji i božićni praznici prošli, vreme darivanja nije. Potresna priča iz Trupala podstakla je zaposlene u Delegaciji EU u Srbiji da pomognu Milenkovićima.

,,Novac smo skupili na inicijativu ambasadora EU u Srbiji, gospodina Majkla  Davenporta. Kolege – zaposleni u Delegaciji EU su donirali sredstva, organizovali smo novogodišnju lutriju i uspeli da sakupimo 50 hiljada dinara za porodicu Milenković’’, istakla je projekt menadžerka za socijalnu inkluziju Delegacije EU u Srbiji Mirjana Maksimović. Ona je dodala je reč o tradicionalnoj akciji koja se organizuje oko Nove godine.

,,Milenkovića smo videli na televiziji N1 i naš ambasador Davenport je bio lično zainteresovan za to u kakvim uslovima on živi i želeli smo da mu barem malo olakšamo svakodnevni život’’, objašnjava Maksimović. Goran je na tome beskrajno zahvalan. ,,Teška je situacija, ono što mi najviše treba da produžim život su lekovi, prvenstveno za oči. Oči su mi totalno otišle, ja sad vas vidim kao kroz maglu, tek 50%’’, jada se Goran koji je u teškim trenucima pomišljao i na najgore, ali su mu dobri ljudi, spremni da pomognu ipak vratili optimizam i veru u život.

Pamti i mnogo bolje dane kada je radio u nekada renomiranoj niškoj fabrici tekstila ,,Niteks’’ koju je zadesila nesrećna sudbina devedesetih. Na svojoj koži osetio je, kako kaže, najgoru kletvu kako je ,,imati, pa nemati’’.

Nama je neizmerno drago što smo uspeli da mu ulepšamo sumorni dan ’’najdužeg’’ meseca u godini. Ispratio nas je rečima: „Ja sam sada srećan i sa zadovoljstvom ću da nastavim sa radom“. Tako je rekao Goran i u svoj dom uneo jedan jedini panj ne bi li se ugrejao po ovom hladnom i snežnom januarskom danu.