Prolazeći kroz različite kulture, gradove, uživajući u zelenim pejzažima koji se beskrajno pružaju, razmišljala sam kako je zaista sve na ovom svetu stvoreno za nas. Neke stvari u životu ne mogu da se predvide i zapravo su najveće čari života iznenađenja koja ti pruža. Ponekad ni ne slutimo šta sve može da donese novi dan. Tako ja nisam ni slutila da ću u jednom kratkom vremenskom periodu proživeti nešto što se pamti čitav život. Upravo bih tako opisala dominantan doživljaja sa ovog putovanja.

Sve je počelo na zimu 2017. godine,  kada smo moje drugarice i ja došle na ideju kako možemo predstaviti naš u grad u njegovoj najlepšoj pravoj suštini. Tako smo se uputile u pravljenje filma o gradu Novom Sadu koji čvrsto stoji na temelju tri vere i odiše vekovima svojom multikulturalnošću i multinacionalnošću. Tim filmom, sada poznatim pod nazivom „Ujedinjeni u različitosti“, prijavile smo se na konkurs i on nas je odveo na put po nekoliko zemalja Evropske unije.

Simbolično na dan Evrope, 9.-og maja, počelo je putovanje po Ljubljani, Beču i Budimpešti, tri evrospka grada, svaki sa svojom istorijom, atmosferom  i kulturom.

Ljubljana je tu kao grad koji mi je odmah osvojio srce svojim šarmom, malom rekom na kojoj  se nalazi mali milion mostova,  šarenim, niskim zgradama po prelepim ulicama i kaldrmom kojom neprekidno prolaze biciklisti. Shvatila sam da imam nešto za male gradove, pa sam odmah našla  istovetnosti Ljubljane i Novog Sada,  i na neki način osećala se kao kod kuće.

Zatim tu je Beč, svetski grad, kojem malo gradova može da parira. U takvim gradovima ponekad ne možeš da dišeš od siline i obimnosti istorije i kulture koja se oseti u vazduhu. Ne znam da li pre spomenuti dvorac Šenbrun, letnju rezidenciju Habzburgovaca  ili katedralu Sv. Stefana koja se ponosito uzdiže u centru  Beča. Zatim ulice grada po kojima prolazeći samo naiđes na tablu da je ovde živeo Franc Šubert, tamo je živeo Betoven, ovde je stalno dolazio Frojd, a ovde svirao Mocart. Količina kulture koja je utkana u zidove grada je apsolutno nemereljiva, a možda se ipak najbolje sagleda sa Dunav kule, najviše tačke Beča, sa koje se sagleda i fizička i duhovna veličina ovog grada.

A onda idemo dalje, prelazimo most na Dunavu i stižemo u Budimpeštu, ugledamo zgradu parlamenta, isotčnu železničku stanicu grada i približavamo se kraju putovanja. U Budimpešti smo imali priliku da prošetamo kako glavnom ulicom Vaci, tako i Srpskom ulicom, koja se nalazi u samom centru grada, zatim i da posetimo Trg heroja i tamo ugledamo Srpsku ambasadu.

I Budimpeštom smo zatvorilo ovo putovanje i znam da sam sad bogatija makar tri puta više, noseći sa sobom uspomene, osećanja i iskustva koje mi je donelo.

Jovana Tešić, članica nagrađenog tima gimnazije “Jovan Jovanović Zmaj”, Novi Sad