Da bi čovek bio slobodan nije dovoljno odbaciti svoje okove, već živeti na način da poštuje i razvija slobodu drugih ljudi – rekao je Nelson Mendela.

Na dan kada svet obeležava Međunarodni dan ljudskih prava, ove reči odzvanjaju globalnom potrebom za većom empatijom, razumevanjem i poštovanjem sebe i drugoga.

Zato što ljudska prava nisu luksuz. Nisu ‘tema za intelektualce’ ili ‘agenda nekih organizacija’. To je okvir bez koga društvo stagnira. To je razlog zbog kog Evropska unija, od nastanka do danas, u osnovi svojih principa insistira na pravima pojedinca i stvaranju okvira za njegov slobodan lični i profesionalni razvoj.

Upravo sloboda, koja u sebi sadrži sva ljudska prava, predstavlja temelj za razvoj – prvenstveno pojedinca – jer ukoliko on nije slobodan, to ne može biti ni društvo u kojem živi.

Kako izgleda sloboda u stvaranju kada je njen temelj instinkt, a ne proračun?

Fotografija sa predstave – Eloge du poil’ umtnice Žan Mordož

O slobodi razgovaramo sa Žan Mordož, francuskom performativnom umetnicom i učesnicom „Otvorenog studija Evropa: umetnice u dijalogu“ koji je u novembru Evropska kuća Novi Sad organizovala u okviru globalne kampanje „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“.

Na granici između pozorišta, kabarea i cirkuske umetnosti, Mordož neguje poseban pristup transformacije tela i materije, pozivajući publiku da prepozna lepotu u čudnom i da se suoči sa sopstvenim nesigurnostima, stvarajući tako proctor za slobodu.

Njene predstave nastaju u netipičnim prostorima, često uz minimalne produkcijske uslove, i grade atmosferu u kojoj su materijal, glas i telo jednako važni. Ova sklonost ka eksperimentu i radu sa ‘ograničenjima koja oslobađaju’ prepoznatljiva je u naslovima kao što su Forêts, L’Errance est Humaine i Eloge du poil.

Žan Mordož (desno), foto/A.MISKOV

Na koji način doživljavate slobodu u stvaranju?

Mordož: Rekla bih da to posmatram kroz to odakle potiče stvaralački impuls, da li dolazi iz neke nužde, iz instinktivne potrebe da krenem u ovom ili onom pravcu, koji ne mora nužno biti logičan niti u trendu. Bez proračuna. Nikada nismo potpuno slobodni, a ograničenje ponekad može biti izvor kreativnosti i usmeriti nas ka pravcima koje inače nikada ne bismo odabrali.

Šta ona za vas znači?

Mordož: Verovati svom kreativnom procesu, čije mehanizme ne poznajem u potpunosti (i bolje je tako). Prihvatiti nesigurnost, ne znati unapred kakav će oblik ni kakvo značenje poprimiti ono na čemu radim. Otkrivati to postepeno. Verovati tom procesu.

Šta vas motiviše? Koja je glavna ideja koja se provlači kroz (većinu) vaših dela?

Mordož: Omogućavanje uslova za stvaranje, otvorenost prema svetu, dostupnost, hranjenje mašte čitanjem, filmom, izložbama, introspekcija, istraživanje. Ono što se provlači kroz moj rad tokom vremena i što posebno negujem je ta transformacija, stranost, intima, humor.

Fotografija sa predstave ‘Lerrance est humaine’ Žan Mordož

U kojoj meri položaj umetnika i stabilnost utiču na kreativnost i stvaranje, i na koji način?

Mordož: Mogu govoriti samo iz sopstvenog iskustva. Uvek sam imala relativnu finansijsku stabilnost, koja mi je omogućila da imam vremena da stvaram, sanjam, istražujem. Međutim, kada sam u izvesnom stanju hitnosti, to dodatno podstiče moju kreativnost. Ako mi je ponekad ‘previše’ udobno, umem da se izgubim. Određena krhkost hrani kreativnost. To je nestabilna ravnoteža. Mislim da ograničenja mogu biti kreativna sve dok nisu prevelika. To zavisi od nečije sposobnosti da se prilagodi i od potrebe da stvara po svaku cenu.

Kada i u kojim okolnostima ste se osećali najviše slobodnim da stvarate, i koji biste projekat istakli kao onaj koji je nastao upravo iz te slobode?

Mordož: Iznenađujuće, najslobodnije sam se osećala onda kada sam imala najviše prostornih i produkcijskih ograničenja. Naprimer, za moju poslednju predstavu koja se izvodi u stanovima, ograničenja su bila veoma velika, a ipak sam se tokom procesa stvaranja osećala izuzetno slobodnom. Možda i zato što nisam morala sama da igram u toj predstavi. Kada sam nosila bradu za predstavu Eloge du poil, takođe sam osetila veliku slobodu zahvaljujući toj maski, slobodu u jeziku i u pokretu.

Žan Mordož podseća da sloboda u umetnosti nije grandiozni čin već praksa: stalno testiranje granica, prihvatanje nesigurnosti i pretvaranje ograničenja u materijal za igru.

Njen repertoar pokazuje da su najmanje udobni uslovi često kreativni: od predstava u karavanu do performansa u napuštenim klubovima, svaki oblik restrikcije postaje poligon za transformaciju. Kao što sama kaže, verovanje procesu, čak i kada ga ne poznajemo u potpunosti, pokazuje se kao važna stavka kreativne hrabrosti.