“Samo na njih mogu da se oslonim. Sada znam da imam lekove i hranu, da će mi doneti namirnice koje su mi potrebne za svakodnevni život. Zahvaljujući njihovoj toplini i strpljenju puno im verujem i volim ih.  Za ovih godinu dana promenilo se to što sam dobila dve ćerke”, kaže je starica (85) iz sela Moravci, čiji se život značajno promenio kada su u Ljigu, Mionici i Lajkovcu počele da rade gerontodomaćice.

Pomoć starijima i odraslima koji imaju ograničenja fizičkih i psihičkih sposobnosti usled kojih nisu u stanju da nezavisno žive, počela je u leto 2015. Nakon probnih 20 meseci projektnih aktivnosti oko 100 starih i osoba s posebnim potrebama postali su korisnici ove vrste pomoći.

Photo: Anđelija Filipović

Kroz program “Podrška Evropske unije inkluzivnom društvu” uz budžet od 4,3 miliona evra realizovano je 28 takvih projekata pomoći među kojima i “Za više solidarnosti prema starijima – Klaster Kolubarskog okruga za uslugu pomoć u kući“.

Tokom projekta, Zajednički centar za socijalni rad “Solidarnost” za opštine Ljig, Lajkovac i Mionica unapredio je životne uslove 137 starijih ljudi sa teritorije opština Ljig i Lajkovac. Takođe, obučeno je i licencirano 35 lica za pružanje usluge socijalne  zaštite “Pomoć u kući”, nabavljena je oprema za negovateljice i kupljena su tri vozila za terenski rad. Vrednost rojekta u kojem su učestvovali Caritas Valjevo, Zajednički centar za socijalni rad “Solidarnost” i opštine Lajkovac, Mionica i Ljig iznosio je 127.000 evra. Ove opštine su, po završetku projekta, obezbedile sredstva iz budžeta za nastavak pomoći starima.

Photo: Anđelija Filipović

Većina korisnika pomoći su nemoćne i usamljene osobe koje žive u neuslovnim domovima i zabačenim mestima. Njihova svedočenja su slična – ostali su sami i ne mogu se starati o sebi.

“Živim u Poljanicama, daleko na brdu u kući bez vode, kupatila i kuhinje. Imam 82 godine. Muž mi je umro pre 8 godina i od tada sam sama. Zbog bolesti, najteže mi je bilo da kupim hranu jer peške više ne mogu da idem, a do prodavnice ima 3-4 kilometra. Problem mi je i da održavam kuću i perem stvari jer vodu moram da nosim na rukama u kantama ili balonima. Užasan je osećaj kad ste gladni, a ne možete da odete da kupite hranu.

Promenilo mi se zdravstveno stanje, zahvaljujući negovateljicama. Pijem lekove za pritisak i šećer, jer su me vodile kod lekara kod kojeg godinama nisam bila. Raspoloženija sam od kada me posećuju, imam svakog utorka s kim da se ispričam. Znam i da neću biti gladna”, ispričala je jedna baka.

“Bila sam veoma usamljena. Retko gde idem jer me pojedini ljudi koji znaju za moju bolest i da uzimam terapiju drugačije gledaju. Ja to osećam i smeta mi. Kada su negovateljice počele da dolaze bilo mi je veoma teško.  Uvek postoji neka doza nepoverljivosti i tako je bilo na početku i sa mnom. Danas ne bih mogla da zamislim život bez njih. Negovateljica je pored komšije Brane jedina osoba u koju imam potpuno poverenje i kojoj sve mogu da kažem. Kad mi ona ode ja se rasplačem i ostanem opet sama”, poverila se jedna 50-godišnja korisnica ove pomoći.