Svi nosimo odeću – a da li razmišljamo kakve posledice ta odeća ima po životnu sredinu? Modna industrija je u samom vrhu svetskih zagadjivaca, 60% garderobe koja se danas proizvede je od sintetičkog materijala – poliestera. Na svetskom nivou, ova industrija generiše 20 % otpadnih voda u svetu.

Koliko puta smo “čistili” ormare od iznošenih ili iscepanih komada odeće i neretko ih ostavljali pored kontejnera ili u najboljem slučaju prosledili nekom drugom ako još može da se nosi. Da li smo se ikada zapitali gde završi ta odeća i, kada se baci, kakav ona uticaj ima na okolinu u kojoj živimo? Kakve su posledice neadekvatnog odlaganja tekstilnog otpada – od zagađenja voda mikroplastikom do uticaja na klimatske promene i upotrebu resursa i kako da stvari promenimo na bolje?

Ovo su bile centralne teme razgovora na panel diskusiji – vebinaru, u organizaciji  Green Festa i EU info mreže na kojoj su učestvovali prof. dr Miodrag Stojković, osnivač specijalne bolnice za lečenje steriliteta SPEBO Medical u Leskovcu i profesor humane genetike na Fakultetu medicinskih nauka Univerziteta u Kragujevcu, Ivana Jovčić, izvršna direktorka Centra za unapređenje životne sredine i prof. Vladimir Đurđević, klimatolog, vanredni profesor na grupi za meteorologiju Fizičkog fakulteta, Univerziteta u Beogradu. Razgovor su vodile Dunja Jovanović i Marija Radaković, autorke F.fm podkasta o održivoj modi.

 

Danas tekstilna industrija ima problem hiper produkcije i hiper konzumerizma, stvari se brzo prave, mnogo kupuju, a generiše se i velika količina otpada.  

Količina odeće kupljene u Srbiji je 80.000t godišnje, često je vrlo upitnog kvaliteta i sastava. Da bi odeća mogla da bude povoljna pravi se od jeftinih materijala – pre svega plastike (poliester), i uglavnom ima jako kratak upotrebni rok. Takva odeća jednako zagađuje, kao, na primer, plastična boca ili kesa. Uzrok je sistem brze mode koji plasira trendove iz nedelje u nedelju, motivišući nas da nabavljamo nove odevne komade po jeftinijim cenama.

Danas teško možemo da zamislimo život bez plastike, kaže prof. Miodrag Stojković, jer se nalazi u svemu pa čak i u vodi, čaju i vazduhu koji udišemo. On je govorio o studiji na kojoj je radio a tiče se uticaja mikroplastike na ljudski organizam. Mikroplastika je mikroskopski vidljiva plastika i po definiciji je manje od 1mm, a veca od 100 nm nastala razgradnjom kesa, bačene plastike i odeće.

“Mikroplastika  predstavlja najvecu glavobolju jer ne postoje zakoni koji regulišu i definisu koliko je ona stetna po ljudsko zdravlje, a nje ima svuda u vodi za piće, u vazduhu u čaju, hrani, u morskim plodovima. Mi nedeljno unosimo putem ishrane i vode 4g plastike u telo putem mikroplastike – to je kao pojedete jednu kreditnu karticu. Ona lako dolazi do ljudskih ćelija i utiče na razne poremećaje i bolesti, kao što je sterilitet, demencija, Alchajmerova i Parkinsonova bolest i autizam kod dece koji je u velikom porastu u poslednjih nekoliko godina”, zaključuje Stojković.

Od prilike 10 % klimatskih promena možemo da vežemo za sektor tekstilne industrije, navodi prof. Vladimir Đurđević . “Sa tekstilnom industrijom mi akomuliramo problem vezan za plastiku. Brza moda je ključna stvar i njen uticaj možemo da vidimo i kroz klimatske promene. Mislim da ljudi nisu svesni koliko ova grana zagađuje jer osim izloga, potrošači ne vide kako izgleda ceo proces proizvodnje tekstila, koliko se energije i vode utroši i na kraju gde završi. Oko 4% svetske nafte se koristi za proizvodnju plastike, a u budućnosti se očekuje da taj procenat ode i do 20% jer ona može da se proizvodi brzo u veliki količinama” kaže Đurđević.

Ranije čini se da je odeća bila kvalitetnija jer smo je ređe menjali. “Tekstilna industrija ima ogroman uticaj na životnu sredinu jer smo ranije mnogo duže nosili odecu, a danas ljudi menjaju patike, trenerke i majice na godinu dana. Odeća je pojeftinila za 36% u odnosu na pre 30tak godina, sve je lošijeg kvaliteta i ima veliki uticaj na naše zdravlje jer je brže bacamo”, zaključuje Ivana Jovčić. Prema istraživanju koje je sproveo Centar za unapređenje životne sredine, “najvise se kupuje u prodavnicama globalnih brendova (60%), a samo 16% građana kupuje u second hand prodavnicama. Dobro je sto 55% ispitanika donira staru odeću, a oko 4% je baca. Na žalost ne postoje sistemska rešenja kao ni regulative za ovaj otpad. Kod nas postoje samo dva reciklažna dvorista u Beogradu što nije ni blizu dovoljno” kaže Jovčić.

Jovčić navodi da je u pripremi nova Nacionalna strategija do 2025 godina kada je i tekstilna industrija u pitanju, problem je što ne postoji tržište sekundarnih sirovina  za ovaj deo otpada, a ni informacije o tome šta se dešava sa robom koja se ne proda.

Kako kupujemo, tako i bacamo: predviđa se da godišnje na deponije širom sveta bude bačeno gotovo 100 miliona tona odeće. Na koji način odgovoriti ovom štetnom uticaju na životnu sredinu?

Svi sagovornici su se složili da je potrebno raditi mnogo više na podizanju svesti ljudi i potrošača i da velike  svetske kompanije moraju još više da rade na ovome. Kod pranja poliestera treba koristiti manju centrifugu i sušiti je na vazduhu, a ne u mašini jer se tako oslobađa daleko manje mikro i nano plastike.

“Postoje bakterije koje razgrađuju plastiku ali nje toliko ima u svetu da problem ostaje i za posle naših generacija. Moguće je da se zaštitimo tako što nećemo kupovati polyester, ali ako se vratimo na lanac ishrane i vodu, mikroplastiku unosimo svakodnevno,” zaključuje Stojković.

“Iako je modna industrija u vrhu svetskih zagađivača, ona ima mogucnost da pređe na drugačije modele poslovanja za razliku od industrije energenata (nafta) jer oni nemaju alternativu za sada. Potrebno je da se postave okviri i limiti jer ne živimo na planeti sa neograničenim resursima i mnogi se ne obnavljaju. Pitanje je samo da li cemo na vreme da shvatimo sta je potrebno  uraditi”, kaže Đurđević.

“Tekstilni otpad dobija sve veću pažnju globalno”, kaže Jovčić i dodaje ”prvo i osnovno je da smanjimo količinu tekstila i da pametnije kupujemo; da budu čisti materijali jer ako nisu posle je komplikovano za reciklažu. EU je stavila u vrh prioritea cirkularnu ekonimu i očekuje se strategija za tekstil. Lokalno, potrebno je da se građanima obezbede selekcija otpada i da se obezbdi sistem doniranja odeće tamo gde je potrebno”, zaključuje ona. 

Ova panel diskusija se realizuje uz podršku Delegacije Evropske unije i deo je serije vebinara na temu: „Zelena agenda za Srbiju“, a ceo vebinar možete pogledati na ovom linku.

Fotografije: Shutterstock