Piše: Dejan Dabić, filmski kritičar i urednik filmskog i video programa NKC-a, Media&Reform

Među filmskim radnicima postoji uvreženo mišljenje da je jedna od najvažnijih praktičnih razlika između evropskog i američkog filma u tome što američki sineasti prave filmove da bi ih prikazivali u što više bioskopa, a evropski – da bi ih prikazivali na što više filmskih festivala. Pri tome je u SAD i dalje na snazi „stari sistem“ tako da publika, pre svega, gleda filmove u kojima igraju glumačke zvezde (kakve su Harison Ford, Džoni Dep ili Skarlet Johanson), a u Evropi filmofili odlaze u bioskop zbog rediteljskih zvezda (kao što su Almodovar, Kusturica, Kaurismaki ili Fon Trir).

Ovogodišnje letnje izdanje Festivala evropskog filma nudi tri dugometražna igrana filma („Dijamantino“, „Belgijski kralj“ i „Krvavo mleko“), dva dokumentarna („Ćutanje drugih“ i „Daleki lavež pasa“) i jedan koji bismo mogli nazvati hibridnom formom, kombinacijom dokumentarnog i igranog („Stranac u raju“). Pri tome, svi filmovi imaju refernce važnih svetskih festivala (dokumentarci – najčešće reference sa IDFE, najvećeg svetskog festivala dokumentarnog filma), kao i nominacije i nagrade nacionalnih filmskih akademija i najvažnije, Evropske filmske nagrade.

Filmovi koji su pred nama nude i teme koje se bave sadašnjošću i trenutnim iskušenjima pred kojima su, pre svega, evropske zemlje, kao što je rat u Ukrajini, migrantska kriza ili Bregzit, ali bez zanemarivanja univerzalnih istorijskih tema i ćutanja o zločinima koji su se desili u prošlosti u „frankističkoj“ Španiji (zanimljivost ovog filma je i činjenica da iza njegove produkcije stoji i veliki Pedro Almodovar).

Tokom samog Festivala evropskog filma, još jedna praktična razlika između evropskog i američkog filma: većinu američkih komercijalnih filmova zaboravićete po izlasku iz sinepleksa čim pojedete kokice i popijete koka-kolu, dok ćete o evropskim umetničkim filmovima razmišljati dugo nakon završetka projekcije, jer oni otvaraju mnoga važna životna pitanja, koja se tiču onoga što jesmo kao pojedinci i zajednica – danas, ili još više – šta bismo mogli da budemo u budućnosti.