Razgovor o romanu “Unutrašnje more” Danice Vukićević, ovogodišnjem dobitniku NIN-ove nagrade, baš na Međunarodni dan žena nije slučajan. Ono što je i u samom obrazloženju nagrade navedeno kao poseban kvalitet ovog romana, jeste upravo njegov jezik – „britki, suptilan i tenzičan“, mogli bismo jednostavno reći – ženski.

Zato je baš ovaj roman uzet kao polazište za jednu mnogo širu priču – priču o tome šta je rod u jeziku i književnosti, što je i naziv istoimene tribine u organizaciji EU info pointa iz Novog Sada, a u okviru ovogodišnjeg Međunarodnog sajma knjiga.

Kako je i sama autorka rekla na tribini, ljudi se najteže odriču svojih uverenja „sa neverovatnom strašću ih brane, čak i ako su štetna i po njih i po druge, jer preispitivanje iziskuje napor i to važi i za rodno osetljivi jezik“.

Ako polazimo od toga da je upotreba rodno senzitivnog jezika pre svega društveno pitanje, da doprinosi podizanju svesti o značaju jednakosti žena i muškaraca, utiče na proces demokratizacije društva, onda je njegova upotreba daleko značajnija od samog imenovanja žena koje obavljaju određena zanimanja. On je i jedan od načina da se eliminiše svaki oblik rodno zasnovane diskriminacije. Ipak, kada govorimo o njegovoj upotrebi u književnosti to povlači još jedan problem, mešanje u sam umetnički izraz autora ili autorke.

„Za javnu upotrebu jezika, dakle u medijima itd. upotreba sada već standardnog rodno senzitivnog jezika, pokazala se kao dobra i važna, međutim u književnosti nisam siguran da je to moguće. Kao izdavač vodim računa o rodnoj oseljivosti, ali gledam gde ću tome posvetiti više pažnje“, kaže Relja Dražić, Nojzac, izdavač pobedničkog romana “Unutrašnje more”.

Ko neko ko je preveo stotine evropske literature na srpski jezih, od filozofije do poezije, Olja Petronić tvrdi da je rodno senzitivan jezik u književnosti još uvek vrlo redak, iako je u većini evropskih zemalja on danas imperativ u javnom govoru.

„To je jedno vrlo osetljivo pitanje, pa često dolazimo do toga da li se rešavanjem problema forme rešava i problem suštine. Na primer, da li su žene koje rade iste poslove kao i muškarci isto i plaćene“, kaže Olja Petronić, prevoditeljka.

Ipak kada pitamo – šta je rod u književnosti? ovo pitanje dobija dva značenja – upućuje na pitanje rodno senzitivnog jezika, ali i na samu ulogu žena autorki na književnoj sceni. U izboru NIN-ove nagrade za 2023. učestvovalo je oko 180 naslova. Žarka Svirčev, članica žirija, kaže da se ženski glas vidno izdvaja iz ovog reprezentativnog uzorka.

„Čini mi se da su autorke mnogo smelije i otvorenije za predočavanje i promišljanje različitog. Širi je raspon iskustava i likova u njihovim knjigama, čak i ako su to samo ženski likovi, nego kod njihovih muških kolega.  Kod autora je to uglavnom tipski junak – jedan sredovečni muškarac koji je nezadovoljan Srbijom“, objašnjava Svirčev.

Upravo taj ženski autorski glas donosi i novine kroz sam jezik i menja ustaljene obrasce i navike koje smo stekli u korišćenju tog jezika kroz okruženje u kom živimo.

„To je stvarno pitanje navike. Ako nije bilo zanimanja kojima su se žene bavile, sada ih ima zašto ne bi postojao adekvatan naziv? Svi lako mogu da kažu „služavka“ ali je problem ako je „profesorka“. Sve je lako sa nižim zanimanjima, čim se malo izdignu, tu počinje veliki problem“, zaključuje Danica Vukićević.

Konkurs za Ninovu nagradu za najbolji roman dodeljuje se od 1952. Prošle godine žiri je dobio nove članove/ice, Milenu Ðorđijević, Žarku Svirčev i Gorana Korunovića i tako su prvi put u istoriji NIN-ove nagrade tri člana žirija žene, a već drugu godinu za redom žene su i dobitnice ove prestižne nagrade.