Razgovor sa Majklom Davenportom, šefom Delegacije Evropske unije u Srbiji, objavljen u u biltenu Fonda za humanitarno pravo kroz PRISTUPANJE ka PRAVDI.

Kakav je stav EU kada je reč o pitanju rešavanja nasleđa oružanih sukoba i sistematskih kršenja ljudskih prava – koje obuhvata zvanično priznanje i prihvatanje odgovornosti država za svireposti počinjene u prošlosti, sudsko gonjenje odgovornih pojedinaca, materijalnu naknadu štete i podršku žrtvama, institucionalnu reformu i druge mehanizme za pronalaženje istine i iznošenje istine o prošlosti – za zemlju koja teži članstvu u Evropskoj uniji? Koliko je važno rešavanje otvorenih pitanja u vezi sa nasleđem oružanih sukoba i sistematskih kršenja ljudskih prava za Evropsku uniju u celini i za pojedinačne zemlje članice imajući u vidu njihova istorijska iskustva i interne odnose?

Tranziciona pravda na Zapadnom Balkanu je od ključne važnosti za proces integracije/pristupanja EU.

Evropska unija je nastala uz moto: „nikada više“, koji je položio prve posleratne temelje evropskim integracijama koje otad stalno nadograđujemo. Pre dvadeset godina je dodat ključni element – kriterijumi iz Kopenhagena, koji su ugrađeni u Ugovor. Kriterijumi iz Kopenhagena jasno definišu pravila igre čvrsto podržavajući uslove u procesu pristupanja.

Uz kriterijume iz Kopenhagena, ključni elementi koji su kasnije postali Poglavlje 23 (pravosuđe i osnovna prava) i 24 (pravda, sloboda i bezbednost) su i formalno uključeni u proces pristupanja. Korišćenje referentnih merila pri otvaranju i zatvaranju poglavlja 23 u pregovorima se pokazalo kao moćan instrument da se poguraju reforme u ovoj oblasti u okviru procesa proširenja i tokom celokupnog predpristupnog perioda.

Evropska unija razvija odnose sa zemljama Zapadnog Balkana u posebnom okviru poznatom kao Proces stabilizacije i pridruživanja. Uslovi procesa stabilizacije i pridruživanja uključuju saradnju sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKTJ) i regionalnu saradnju i dobrosusedske odnose.

Ti uslovi su takođe sastavni deo Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP)

Ova uslovljenost se pretače u efikasnu tranzicionu pravdu na nekoliko načina. Na prvom mestu, efekat je postignut privođenjem ratnih zločinaca pravdi. Saradnja sa MKTJ je uslov koji se primenjuje na sve zemlje. Dalje, lokalni ratni zločini takođe moraju da se istraže na propisan način i sudski gone.

Procesuiranje ratnih zločina na Zapadnom Balkanu je ključan regionalni prioritet. Istina i pomirenje u regionu mogu da se konsoliduju jedino garantovanjem pravde za žrtve, njihove porodice i šire za sve zajednice koje su njima pogođene. U odsustvu sporazuma o ekstradiciji za ratne zločince, saradnja među tužiocima je izuzetno bitna i u tom pogledu smo videli značajna unapređenja.

Gledano iz šire perspektive, treba da naglasim potrebu da pravosudni sistemi budu profesionalni i transparentni. Komisija ima nov pristup teškim pitanjima organizovanog kriminala i korupcije i reforme pravosuđa. U rešavanje tih pitanja se krenulo u ranoj fazi pristupnog procesa. Pored toga, zemlje moraju da izrade akcione planove koji čine osnovu za otvaranje pregovora o ovim pitanjima. Cilj je da zemlje pokažu solidne rezultate u sprovođenju tih akcionih planova.

Ali, tranziciona pravda nije samo stvar pravde; ona takođe podrazumeva poznavanje prošlosti i kazivanje istine u širem smislu. I upravo u tome NVO imaju neprocenjivu ulogu – u dokumentovanju kršenja ljudskih prava za ovu i buduće generacije i u pružanju pomoći žrtvama i promovisanju multietičnosti.

Na kraju postoje i druga izuzetno važna pitanja koja se moraju rešavati u težnji da se postignu istinska tranziciona pravda i pomirenje: nestala lica i izbeglice i povratnici.

Kada govorimo o nestalim licima, u celom regionu je neophodno da se više učini kako bi se stavila tačka na patnje desetina hiljada porodica sa nestalim rođacima.

To u osnovi zavisi od podizanja regionalne saradnje u ovoj oblasti na viši nivo. Ispunjavanje potreba izbeglica i raseljenih lica je ključni korak ka pomirenju među zemljama regiona. Obnovljena posvećenost Sarajevskom procesu (čiji je cilj da sve zemlje učesnice u procesu pronađu trajna rešenja za stotine hiljada izbeglica i raseljenih lica) je više nego dobrodošla. To je jasan znak da region želi da ostavi prošlost za sobom, ali da je ne zaboravi, i da se okrene budućnosti, a ja bih rekao: „ka svojoj evropskoj budućnosti“ – kao dobri susedi.

Kakav je značaj pregovaračkog procesa sa Srbijom za sam proces pomirenja i za utvrđivanje odgovornosti u pogledu oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji? Da li je perspektiva pregovora takva da bi oni mogli da doprinesu produbljivanju i širenju inicijativa i procesa koji se bave prošlošću?

Moj prethodni odgovor jasno pokazuje koliko proces pregovaranja može da bude značajan za Srbiju u jačanju pomirenja. Dozvolite mi da naglasim da iako jeste važno suočiti se sa prošlošću, još je važnije graditi budućnost. Pomirenje i zajednička regionalna istina su krajnji ciljevi, a u međuvremenu treba da težimo realnim ciljevima, kao što je postizanje mirne koegzistencije i dijaloga između različitih tumačenja međusobno priznatih događaja. Naš krajnji cilj je da pomognemo zemljama u regionu da se pomire sa teškim nasleđem prošlosti i omogućimo im da zajedno grade svoju budućnost u Evropi. 

U tom smislu je u bilateralnim odnosima postignut veliki napredak. Predsednik Srbije Tomislav Nikolić i predsednik Hrvatske Ivo Josipović su okrenuli nov list u odnosima dveju zemalja. Veze između Srbije i Bosne i Hercegovine su se u značajnoj meri normalizovale, dok je istorijski sporazum koji su postigli Beograd i Priština još jedan dokaz snage perspektive Evropske unije i njene uloge u zaceljivanju dubokih ožiljaka istorije.

Programi prekogranične saradnje između zemalja Zapadnog Balkana takođe treba više da se koriste da bi bili plodotvorniji. Regionalna saradnja je centralni element naših napora da poguramo unapred reformske procese na Zapadnom Balkanu i pomognemo regionu da postigne ekonomski prosperitet i političku stabilnost.

Da li postoji mogućnost da EU, zbog izvesnih političkih i ekonomskih pitanja i ozbiljnih reformi sa kojima se Srbija suočava, tokom pregovora stavi van fokusa pitanja kao što su prava žrtava, suđenje počiniocima i institucionalna reforma?

Potpuno suprotno. Procesuiranje ratnih zločina je važno za evropske integracije iz brojnih razloga, naročito zbog jačanja vladavine prava i saradnje pravosuđa u krivičnim stvarima, kao i zbog obezbeđivanja zaštite ljudskih i osnovnih prava. Ove oblasti su obuhvaćene u dvama konkretnim poglavljima u pristupnim pregovorima sa EU i one su važan deo dijaloga EU sa regionalnim nadležnim organima.

Kako se bliži kraj mandatu MKTJ tako nacionalni i lokalni tužioci i sudije postaju sve važniji. Oni imaju ključnu ulogu u privođenju ratnih zločinaca pravdi i to, pre svega, radi pružanja podrške procesu pomirenja i uspostavljanju održivog mira i bezbednosti u regionu.

Preporuke iz Izveštaja o skriningu za Poglavlje 23 koje se tiču ratnih zločina sadrže samo preporuke vezane za suđenja za ratne zločine. Da li mislite da je suđenje pojedincima odgovornim za ratne zločine dovoljno za prihvatanje i izlaženje na kraj sa nasleđem ratnih sukoba i sistematskih kršenja ljudskih prava u društvu i za uspostavljanje dobrosusedskih odnosa u regionu?

Pravda mora da radi svoj posao. Ali, civilno društvo može da ima možda čak i glavnu ulogu u prelasku iz tranzicione pravde u pomirenje. Nadam se da će njihovi napori zajedno sa naporima vlade uz stalnu podršku i angažman Evropske unije dozvoliti zemljama u regionu da se pomire sa svojom prošlošću i izgrade budućnost sa uporištem u Evropskoj uniji.

I pored činjenice da postoje relevantni propisi, Izveštaj o skriningu ne sadrži preporuke za materijalnu naknadu žrtvama ratnih zločina i druga teška kršenja ljudskih prava počinjena tokom 90-ih godina i druge vrste reparacije. Da li je moguće da uprkos činjenici da nisu eksplicitno preporučene u Izveštaju o skriningu, one i dalje mogu da podležu harmonizaciji i na koji način?

Naknada žrtvama je šire pitanje kada je reč o pravosudnom sistemu u Srbiji i ono je propisno opisano u Izveštaju o napretku. U pogledu pristupa pravdi, mi konkretno pominjemo da sistem davanja naknade žrtvama zločina kroz krivične i građanske postupke nije funkcionalan. Kada je reč o ratnim zločinima, u Izveštaju o napretku se izričito navodi da mali broj žrtava ratnih zločina ima pristup efikasnoj kompenzaciji prema postojećem zakonskom okviru.

Bilten možete preuzeti ovde