Nasilje nad ženama je svaki čin protiv ženine volje koji je ugrožava psihički, fizički, seksualno ili ekonomski.

Ono se dešava već hiljadama godina u svim društvima. Nekada se smatralo da je to porodično pitanje i da ne treba društvo i sistem da se meša u njega.

U Republici Srbiji, godine 2002. u Krivični zakon ulazi član 164 kojim po prvi put nasilje u porodici određuje kao društveno i državno pitanje, koje je krivično delo.

Ovaj član u različitim oblicama imaju sve države članice Evropske unije, kao i veći broj država u svetu.

Međutim, kako se nasilje hiljadama godina smatralo za ličnu i porodičnu stvar o kojoj se ćutalo i koja se ignorisala, sam čin prepoznavanja nasilja, prijave, ali i izlaska iz nasilnog odnosa prožima niz izazova – sistemskih, psiholoških, ekonomskih.

Licencirane stručne radnice iz Sigurne ženske kuće sa kojima smo razgovarali, psihološkinja dr Nada Padejski Šekerović i socijalna radnica Hristina Čadinoska Savkić ističu važnost podrške, prvenstveno kontinuirane psihološke podrške žrtvama nasilja. Ova podrška ne mora u svakom trenutku biti istog intenziteta, ali je važno da je prisutna kroz nekoliko etapa kroz koje žrtva nasilja prolazi.

Tu spada podrška pre prijave nasilja, u trenutku prijave, tokom procesa kroz koje žrtve prolaze kada nasilje prijave, ali i nakon završetka svih tih procesa. Ukoliko je žena smeštena u Sigurnoj ženskoj kući, podrška je značajna i nakon izlaska iz Sigurne kuće.

Sigurna kuća – mesto za podršku i osnaživanje žrtava nasilja

Sigurna ženska kuća u Novom Sadu je prihvatilište za žene i decu žrtve nasilja u porodici koja funkcioniše pod okriljem Centra za socijalni rad i čije funkcionisanje u potpunosti finansira Grad Novi Sad.

Osnovne funkcije Sigurne ženske kuće su obezbeđivanje sigurnosti za žrtve nasilja u porodici, zadovoljavanje egzistencijalnih potreba, pružanje psihološke podrške, podrške pedagoga, socijalnog radnika, obezbeđivanje pravne pomoći, obezbeđivanje dostupnosti zdravstvenih ustanova, zdravstvena zaštita. Osnaživanje žene i njene dece (ukoliko je sa njima smeštena) za izlazak iz nasilja i za potpuno funkcionalni punopravni život u zajednici.

„Radi se o lepezi pomoći za žene koje su smeštene u Sigurnoj ženskoj kući. Ta lepeza je zapravo dostupna svim ženama koje prijave nasilje, jer i smeštaj u Sigurnoj ženskoj kući spada u tu lepezu pomoći koju pruža Centar za socijalni rad”, objasnila je socijalna radnica, Hristina Čadinoska Savkić.

Psihološka podrška pre prijavljivanja nasilja

“Mnoge žene koje su bile smeštene u Sigurnoj ženskoj kući nisu znale da je ono što trpe zapravo nasilje, jer je tako živela njihova mama, baka, komšinica. Nisu znale da je psihološko, seksualno, ekonomsko nasilje – nasilje. One pod reč “nasilje” smatraju samo fizičko nasilje. Prvo je važno da žene dobiju informacije o tomešta je rodno zasnovano nasilje , da je nasilje krivično delo, i da je za nasilje odgovoran samo onaj koji ga vrši. Nikako ne smemo, kao sistem, da tražimo razlog zbog kojeg je žena ostajala u odnosu u kom je trpela nasilje  ili da tražimo krivca u ženi. To je važno za profesionalce koji se bave ovim pitanjem, kao i za medije. Kada žena prijavi nasilje i uđe u sistem nikako ne smemo da joj postavljamo pitanja kojima  možemo vršiti sekundarnu viktimizaciju koja je veoma štetna po opravak žene”, objasnila je Čadinoska Savkić.

Dodaje da se žena povlači, kada izgubi poverenje u sisteme pomoći, te se često vraća kod učinioca nasilja i više nikada ne prijavljuje nasilje, osim ukoliko ona ili njena deca nisu životno ili zdravstveno ugroženi.

Psihološkinja dr Nada Padejski Šekerović kaže da za nju reč „zbunjenost“ najbolje može da okarakteriše  rodno zasnovano nasilje.

„Prvo je žena zbunjena što je zlostavlja onaj za koga se udala ili sa njim živi, nebitno je da li je bračna ili vanbračna zajednica. Onaj koga voli, ko ima dobre osobine, s kim želi da živi dalje. Zlostavlja je onaj ko treba da bude luka poverenja i podrške. Drugo, zbunjena je kada kaže nekome da trpi nasilje, a taj neko kaže „Je l’ te tuče? Ne tuče te. U čemu je problem?“  Pa je onda zbunjena zato što društvo očekuje da ne prijavi nasilje, ili, i ako prijavi, da se o tome ne govori“.

Padejski Šekerović objašnjava zbog čega je značajna prevencija i prva podrška koju žena dobije kada prijavi nasilje.

„U momentu prijavljivanja nasilja podrška podrazumeva da žena koja se prvi put nekom požali dobije ohrabrenje i poruku da nije ona kriva za nasilje, da je odgovoran isključivo onaj ko ga čini, da pomoć postoji, da zna da će imati podršku tokom celog procesa“, navodi Padejski Šekerović.

Veoma je važno istaći da su ženi potrebne informacije kome i na koji način da se obrati, kao i da je važna dostupnost tih informacija u ruralnim i urbanim sredinama. Žena koja prijavi nasilje mora da zna da je država propisala mehanizme zaštite i podrške od nasilja u porodici.

Podrška u momentu prijavljivanja nasilja

Kada žrtva prijavi nasilje –  bitno je da reakcija profesionalaca u momentu prijave bude senzibilisana na njenu situaciju. Ovo se odnosi na sve profesionalne službe sa kojima dolazi u kontakt, od zaposlenih u policiji do zaposlenih u Centru za socijalni rad.

„Profesionalci moraju da imaju pristup iz ugla razumevanja traumatskog iskustva kroz koje je žrtva prošla. To je jedini način da razumeju da žrtva nasilja koja npr. daje zvaničnu izjavu o svom iskustvu, posle brojnih traumatskih situacija, ima  iscepkana i nepotpuna sećanja, bez detalja“, objašnjava psihološkinja dr Nada Padejski Šekerović.

„Kada službenici pitaju ženu koja prijavi nasilje „a gde se to desilo? U koliko sati? U kojoj prostoriji? Da li je dete bilo prisutno?

Ona odgovara zbunjeno „Ne sećam se“

Dok počinilac nasilja zna sve detaljno i hronološki. I šta je bilo, kako je bilo, kada je bilo. Onda on predstavnicima institucija kaže „Vidite da laže, nema pojma ni šta je bilo. Malo priča jedno, malo priča drugo.“

Ako profesionalci nemaju pristup zasnovan na traumi – njima će to biti neobično.

U momentu prijavljivanja pristup zasnovan na razumevanju traume, i razumevanju posledica nasilja na pamćenje, sećanje, na emocije, jeste prava psihološka podrška – zaključuje psihološkinja Padejski Šekerović.

Važnost kontinuiteta podrške

Najteži i najveći korak za ženu je onaj kada odluči da prijavi nasilje, kaže socijalna radnica Hristina Čadinoska Savkić. Kada ona donese odluku da definitivno hoće da izađe iz tog iskustva, važno je da ima psihološku podršku kako bi ostala dosledna svojoj odluci.

“Žene koje trpe nasilje su najčešće izložene psihološkom nasilju. Pre prijave su doživele period izolacije i kontrole. To je uticalo da se kod njih izmeni način razmišljanja. Često žena misli da je ona kriva, da je izazvala, da je to njena sramota. Ona je došla u situaciju da je zapravo prevaspitana od strane partnera, nasilnika. Prihvatila je to, nesvesno, zbog obrazaca ponašanja u kojima svi odrastamo: da žena mora da bude dobra, lepa, poslušna, snalažljiva u svim situacijama”, zaključuje Čadinoska Savkić.

Psihološkinja dr Nada Padejski Šekerović dodaje:

„Mi ne možemo čitavu populaciju žrtava nasilja u porodici da posmatramo kao homogenu grupu koja ima iste potrebe za podrškom, pomoći, tretmanom ili intervencijom. Visoko individualizovan pristup je neophodan, kao i naša otvorenost za takav pristup“.

Iskustvo rada u Sigurnoj ženskoj kući pokazuje da je ženama najintenzivnija podrška potrebna nakon prijavljivanja nasilja.

„Zato što momenat prijavljivanja donosi sigurnu promenu njenog celokupnog života, zato što je ona otišla da prijavi svog partnera, nekoga sa kim je želela da doživi najlepše stvari u životu usmislu osnivanja porodice, rađanja dece. Zbog svega toga je trenutak kada ona kroči u policijsku stanicu ili kada poziva telefonom i pritisne dugme za poziv jedan od najtežih momenata u njenom životu“.

Takođe, nastavlja Padejski Šekerović, u tom momentu ona obelodanjuje sve što joj je sam počinilac, ali i celo društvo govorilo da je bolje da ostane tajna.

„Govori se i da otima oca od dece – što je potpuno pogrešno jer je deci potreban mir, sigurnost i stabilnost, a nikako nasilje u porodici koje ima dokazano brojne štetne posledice po njihov celokupan razvoj… U tom momentu se ona možda suočava i sa brojnim egzistencijalnim problemima jer su mnoge žene ekonomski zavisna od počinioca nasilja. I ne samo to, predrasuda je da žrtve ne vole počinioce nasilja. Žrtva može da voli dobre osobine počinioca nasilja, ali ne voli nasilje. Neke žrtve zaista vole te osobe, imaju pozitivna osećanja prema počiniocu, prema njihovim dobrim osobinama, ali trpe nasilje. To je klopka koja ih drži da ostanu u nasilju“, zaključila je Padejski Šekerović.

Posle prijave – novi život i novi izazovi

„Hristina i ja smo došle na ideju početkom 2022. godine da osnujemo grupu „Podrška nakon izlaska uz Sigurne ženske kuće“ zato što smo shvatile da je određenom broju žena pomoć potrebna i nakon izlaska iz Sigurne ženske kuće. One su organizovale život, ali im nedostaje stručna psihološka podrška. Došle smo na ideju da pozovemo neke žene koje su dve, tri godine ranije bile u Sigurnoj kući za koje smo mislile da bi htele da učestvuju u grupi“, opisuje psihološkinja dr Nada Padejski Šekerović.

Grupa je otvorenog tipa, ne postoji ograničen broj dolazaka, ali broj fluktuira zbog obaveza žena: – posla ili potreba za čuvanjem dece. Postoji baza žena koje dolaze, i članice grupe su našle podršku jedna u drugoj. One se povezuju, sarađuju, traže poslove ili čuvaju decu jedne drugima.

Socijalna radnica Hristina Čadinoska Savkić objašnjava: “To su žene koje su bile u Sigurnoj ženskoj kući, ali one više nisu iste žene. Zaista. Mi smo se pozitivno iznenadile koliko su one ojačale. Njihov život je i dalje težak, imaju puno izazova, ali kao što je jedna od žena iz grupe podrške rekla – živim miran život i živim u slobodi”.

A psihološkinja dr Nada Padejski Šekerović opisuje prve susrete.

„Prva dva susreta smo provele tako što su one bez prestanka iznosile svoja iskustva nakon izlaska iz Sigurne kuće. To su sve žene koje su zaposlene, rade po dva, tri posla. One žive sa decom, osim onih koje ih nemaju ili su im deca odrasla.“

Dodaje da još uvek imaju teškoća sa počiniocima nasilja.

„Oni više nisu nasilni prema njima, ali su verbalno agresivni i ponižavaju ih preko njihovog odnosa sa decom. Imaju teškoća u realizaciji modela viđanja koje je sud odredio – da decu ne vraćaju na vreme, uzimaju ih ranije ili kasnije u odnosu na propisani model. Deci nipodaštavajuće govore o majkama, neki propituju decu šta majka radi, s kim se viđa – kako bi i dalje kontrolisali život žene – njeno kretanje, njeno ponašanje, njen odnos sa drugim ljudima. Ne plaćaju alimentaciju, stoga su žene primorane da traže dodatne poslove kako bi same izdržavale porodicu. Neki od nasilnika su u međuvremenu ponovili nasilje prema tim istim ženama, pokrenuti su novi postupci“.

Informacija koje su naše sagovornice dobile od članica grupe jeste da je grupa veoma važna, da je jedino mesto gde mogu otvoreno da govore o sebi.

„Većina žena je obradila svoje traumatsko iskustvo. Ono je sada inkorporirano u njihov kognitivni okvir, ali osećaju posledice. Odnos društva prema njima se promenio. Nazivaju ih raspuštenicama, smatraju da su promiskuitetne, vređaju ih ako imaju novog partnera, a decu sa bivšim mužem. Neke od njih roditelji i dalje ne razumeju i krive ih što su otišle od počinioca nasilja“, objasnila je psihološkinja dr Nada Padejski Šekerović.

Dr Padejski Šekerović napominje da je svako dete žrtva nasilja ukoliko se nasilje dešava u porodici.

„Počinioci raznim taktikama, ucenama i manipulacijama, naročito ako je dete u adolescenciji i kasnije, stalno plasiraju informacije da je majka odgovorna za to što se desilo, zato je došlo do razdvajanja porodice. I deca su sklona to da prihvate“.

Ona objašnjava da se na sastancima ove grupe čuje o mnogim nepravdama prema ženama, o puno rodne diskriminacije, i o stavovima da žena treba da bude podređena u svakom smislu, da nema prava na svoj život.

Kada su stručnjakinje iz Sigurne ženske kuće psihološkinja dr Nada Padejski Šekerović i socijalna radnica Hristina Čadinovska Savkić pokrenule grupu podrške nisu imale nikakva dodatna sredstva za njeno funkcionisanje. Nakon toga Pokrajinski sekretarijat za socijalnu politiku demografiju i ravnopravnost polova podržao je projekat Centra za socijalni rad za održavanje sastanaka grupe podrške ženama nakon izlaska iz Sigurne ženske kuće, u dva ciklusa po šest meseci. Za vreme trajanja tog projekta Padejski Šekerović i Čadinovska Savkić su organizovale stručna predavanja pravnika, ginekologa, psihoterapeuta – organizovale su tematske susrete. Grupa podrške nastavlja sa svojim radom i kada projekti i dodeljena sredsva isteknu. Tada pokretačice grupe obrađuju važne teme koje su polaznicama korisne, poput asertivne komunikacije, mentalnog zdravlja i odnosa prema deci.

„Na grupi podrške za žene koje su izašle iz Sigurne kuće bavimo se njihovim osećanjima i razmišljanjima koje ne mogu ni sa kim da podele“, zaključila je Padejski Šekerović.

UJEDINIMO SE! Investirajmo u sprečavanje nasilja nad ženama i devojčicama“ tema je ovogodišnje kampanje „Orange the World – 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ koja počinje 25. novembra, kada obeležavamo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i devojčicama, a završava se 10. decembra, na Međunarodni dan ljudskih prava. Nažalost, nasilje nad ženama i devojčicama i dalje je jedno od najprisutnijih vidova kršenja ljudskih prava širom sveta. I ove godine, Delegacija EU u Srbiji se pridružuje globalnoj kampanji 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja promovisanjem osnaženih žena i kroz saradnju sa širom zajednicom protiv fizičkog, verbalnog i/ili socio-ekonomskog nasilja. Pozivamo vas da pratite naše kanale društvenih medija i da se uključite u ovu kampanju. Sprečimo. Zaštitimo.