Govor o Stanju u Uniji: Trenutak za poštenje, jedinstvo i solidarnost

Žan-Klod Junker, predsednik Evropske komisije

 

Gospodine predsedniče,

poštovani poslanici i poslanice,

Danas se po prvi put imam čast da se kao predsednik Evropske komisije obratim Parlamentu o stanju Evropske unije.

Želim da se osvrnem na političku važnost ovog veoma posebnog institucionalnog trenutka.

Govor o stanju Unije je eksplicitno predviđen u Okvirnom sporazumu koji rukovodi odnosima Evropskog parlamenta i Evropske komisije. Sporazum garantuje da “svake godine na prvoj sednici u septembru održava se rasprava o stanju Unije na kojoj se predsednik Komisije osvrće na rezultate tekuće godine i najavljuje prioritete za sledeće godine. U tu svrhu predsednik Komisije istovremeno Parlamentu u pisanom obliku izlaže glavne tačke prema kojima će se pripremati program rada Komisije za sledeću godinu.”

Od predsednika Komisije se očekuje da razmotri aktuelne prilike u Evropskoj uniji i da izloži prioritete za dalji rad.

Osim toga, ovim se pokreće međuinstitucionalni proces čiji je cilj usvajanje radnog programa Evropske komisije za narednu godinu.

Ja sam se jutros, zajedno sa Fransom Timermansom, prvim potpredsednikom, pismeno obratio predsednicima oba zakonodavna tela Unije: predsedniku Martinu Šulcu i premijeru Luksemburga Ksavijeu Betelu koji trenutno predsedava rotirajućem predsedništvu Saveta. U dopisu su detaljno izložene brojne aktivnosti koje Komisija planira da sprovede u okviru zakonodavne procedure i drugih inicijativa, počev od sada pa do kraja 2016. Predložili smo ambiciozan, usredsređen i intenzivan zakonodavni plan koji će od Komisije, Parlamenta i Saveta zahtevati tesnu i efikasnu saradnju.

Sada se neću ulaziti u pojedinosti zakonodavnog plana. O tome ćemo sa Parlamentom i Savetom imati strukturni dijalog narednih nedelja.

Smatram da danas nije trenutak za priču o ovome.

Ja sam prvi predsednik Komisije čiji su kandidatura i izbor neposredni ishod rezultata izbora za Evropski parlament održanih u maju prošle godine.

Budući da sam u kampanji bio vodeći kandidat, imao sam priliku da budem predsednik sa izraženijom političkom dimenzijom.

Ovu političku ulogu predviđaju Ugovori, prema kojima države članice čine Komisiju promoterom opštih interesa Unije. No, krizne godine su oslabile ovu ulogu Komisije.

Zato sam ovde pred vama prošlog septembra rekao da želim da predvodim političku Komisiju. Komisiju sa snažnim političkim opredeljenjem.

Ovo nisam izjavio zato što smatram da sva pitanja treba politizovati.

Rekao sam to jer smatram da ogromni izazovi sa kojima se Evropa u ovom trenutku suočava – kako unutrašnji tako i spoljašnji – ne ostavljaju mnogo prostora osim da njihovom rešavanju pristupimo sa političke strane, imajući u vidu političke posledice koje taj pristup sa sobom nosi.

Nedavni događaji su potvrdili neophodnost političkog pristupa.

Ovo nije trenutak za uobičajeni rad.

Ovo nije trenutak kada će se u Govoru o stanju Unije proveravati i beležiti da li je ova ili ona sektorska inicijativa pomenuta u govoru.

Ovo nije trenutak kada ćemo brojati koliko puta su reči poput „socijalno”, „ekonomsko” ili „održivo” pojaviti u govoru o stanju Unije.

Ovo je trenutak za iskrenost.

Ovo je trenutak u kom ćemo otvoreno govoriti o velikim problemima koji pritiskaju Evropsku uniju.

Jer Evropska unija trenutno nije u dobrom stanju.

Nema dovoljno Evrope u ovoj Uniji.

Nema ni dovoljno Unije u Uniji.

Ovo moramo da promenimo. I to moramo da učinimo odmah.

Izbeglička kriza: imperativ za Uniju

Nezavisno od toga šta piše u programima ili zakonodavnim agendama: naš glavni prioritet danas jeste rešavanje izbegličke krize.

Ove godine je u Evropu pristiglo skoro pola miliona ljudi. Velika većina njih je došla bežeći od rata u Siriji, terora Islamske države u Libiji ili diktature u Eritreji. Grčka je među državama članicama EU koje su najpogođenije krizom, sa preko 213.000 izbeglica, sledi je Mađarska sa preko 145.000 ljudi, te Italija u kojoj boravi preko 115.000 izbeglica.

Ove cifre su impozantne. Neki ih se čak i plaše.

Ali ovo nije trenutak za strah. Ovo je trenutak za hrabro, odlučno i koordinirano delovanje Evropske unije, njenih institucija i svih država članica.

Ovo je pre svega pitanje humanosti i ljudskog dostojanstva. A za Evropu je i pitanje istorijske pravde.

Mi Evropljani ne smemo da zaboravimo da je Evropa kontinent na kom je skoro svako u nekom trenutku bio izbeglica. Naša zajendička istorija je obeležena milionima Evropljana koji beže od verskog ili političkog progona, rata, diktature ili represije.

Hugenoti su bežali iz Francuske u 17. veku.

Jevreji, Sinti, Romi i mnogi drugi su bežali iz Nemačke tokom nacističkog terora 1930-ih i 1940-ih godina prošlog veka.

Pristalice republike u Španiji su bežali u izbegličke kampove na jugu Francuske krajem 1930-ih nakon pretrpljenog poraza u građanskom ratu.

Mađarski revolucionari su bežali u Austriju nakon što su sovjetski tenkovi ugušili njihov ustanak protiv komunističkih vlasti 1956.

Česi i Slovaci su tražili azil u drugim evropskim zemljama nakon neuspelog Praškog proleća 1968.

Stotine i hiljade ljudi su bili primorani da beže iz svojih domova nakon ratova u Jugoslaviji.

Jesmo li zaboravili zašto je prezime Mekdonald češće u SAD-u nego u Škotskoj? Postoji li možda razlog što mnogo više Onilovih i Marfijevih ima u Americi nego u Irskoj?

Jesmo li zaboravili da 20 miliona ljudi poljskog porekla živi van Poljske, usled političkih i ekonomskih migracija i mnogobrojnih promena granica, proterivanja i prisilnog iseljenja tokom često bolne istorije Poljske?

Jesmo li zaista zaboravili da je nakon razaranja u Drugom svetskom ratu, status izbeglice u Evropi imalo 60 miliona ljudi? Da li smo zaboravili da je nakon ovog užasnog iskustva u Evropi uspostavljen globalni režim zaštite (Ženevska konvencija o statusu izbeglica iz 1951) namenjen svakome ko pređe granice Evrope bežeći od rata i totalitarističkih režima?

Mi Evropljani treba da znamo i ne smemo nikad zaboraviti važnost pružanja utočišta i poštovanja osnovnog prava na azil.

Već sam ranije rekao da smo nedovoljno često ponosni na evropsko nasleđe i evropski projekat.

Ipak, uprkos našoj osetljivosti, našim slabostima, Evropa je danas mesto na kom ljudi traže utočište.

Upravo je Evropa danas svetionik nade nade i sigurna luka u očima žena i muškaraca na Bliskom Istoku i u Africi.

Ovo je nešto na šte treba biti ponosan a ne nešto čega ćemo se plašiti.

Evropa je danas, uprkos velikim razlikama između njenih država članica, daleko najbogatiji i najstabilniji kontinent na svetu.

Imamo sredstva da pomognemo onima koji beže od rata, terora i represije.

Znam da će od mnogi od vas reći da je sve to veoma lepo, ali da Evropa ne može da primi sve ljude.

Istina je da Evropa ne može da ponudi izlaz iz bede celom svetu. Ali budimo iskreni i posmatrajmo stvari iz pravog ugla.

U ovom trenutku imamo posla sa značajnim i nezapamćenim brojem izbeglica koje pristižu u Evropu. Međutim, oni predstavljaju tek 0,11 odsto ukupnog broja stanovnika EU. U Libanu, izbeglice čine 25 odsto populacije. A Liban je zemlja u kojoj ljudi imaju tek jednu petinu bogatstva koje mi uživamo u Evropskoj uniji.

Da razjasnimo stvari i našim zabrinutim građanima: izbeglička kriza će trajati dokle god ima rata u Siriji i terora u Libiji.

Možemo da podižemo zidove i ograde. Ali zamislite na trenutak da se radi o vama, da nosite dete u rukama, a da se svet kakav poznajete ruši do temelja. Nema cene koju ne biste platili, zida koji ne biste preskočili, niti mora koje ne biste preplivali, granice koju ne biste prešli ukoliko bežite od rata i divljaštva takozvane Islamske države.

Zato je krajnje vreme da počnemo da upravljamo krizom. Druge alternative nema.

Proteklih nedelja smo tražili krivce. Države članice su optuživale jedna drugu da ne rade dovoljno ili da rade pogrešne stvari. U očima država članica, krivac je najčešće bio Brisel.

Svi možemo da budemo besni zbog traženja krivaca. Ali ja se pitam koja je svrha toga. Kad si besan nikome ne možes da pomogneš. A pokušaji da se pronađe krivac često pokazuju da su političari zatečeni neočekivanim događajem.

Umesto toga bi trebalo da se podsetimo onoga za šta smo zaključili da može pomoći u ovoj situaciji. Vreme je da se osvrnemo na ono o čemu smo pričali i brzo krenemo u akciju.

Ne počinjemo ispočetka. Od početka 2000-ih, Komisija stalno predlaže uspostavlanje zajedničkog evropskog sistema azila. Parlament i Savet su svaki od ovih predloga usvajali. Poslednji zakon na ovu temu je stupio na snagu nedavno, u julu ove godine.

Sada širom Evrope imamo zajedničke standarde koji regulišu odobravanje zahteva za azilom, uz poštovanje njihovog dostojanstva, a imamo i zajedničke kriterijume kojima se naši nezavisni pravosudni sistemi služe prilikom određivanja toga da li neko lice ima pravo na međunarodnu zaštitu.

No, ovi standardi se moraju primeniti i poštovati u praksi. A to, evidentno, još uvek nije slučaj, to primećujemo svakog dana na televiziji. Pre početka leta, Komisija je pokrenula prvu seriju od 32 postupka zbog povrede evropskog zakonodavstva, kako bi države članice podsetila na ono na šta su prethodno pristale. Druga serija će uslediti uskoro. Sve države članice moraju da primenjuju evropske zakone – ovo je više nego očigledno budući da se Unija zasniva na vladavini zakona.

Zajednički standardi za azil su važni, ali nisu dovoljni da bismo se izborili sa izbegličkom krizom. Komisija, Parlament i Savet su ovo potvrdili prošlog proleća. Komisija je u maju iznela sveobuhvatni evropski plan za migracije. I ne bi bilo na mestu reći da od tada nije urađeno ništa.

Utrostručili smo prisustvo na moru. Od tada je spaseno preko 122.000 života. I jedan izgubljeni život je tragedija, ali su spaseni mnogi koji bi inače stradali – stopa je povećana na 250 odsto. Dvadesetdevet članica EU i zemalja koje su u Šengenskom prostoru učestvuje u zajedničkim operacijama kojima koordinira Frontex u Italiji, Grčkoj i Mađarskoj. Reč je o 120 gostujućih oficira iz 20 zemalja, 31 brodu, tri helikoptera, četiri aviona, osam patrolnih vozila, šest vozila za toplotno snimanje i četiri teretna vozila – ovo je prva mera evropske solidarnosti na delu, mada ćemo morati da učinimo još mnogo toga.

Udvostručili smo napore da pronađemo krijumčare i razbijemo grupe koje trguju ljudima. Jeftinih brodova je sada manje, što znači da će manji broj ljudi stavljati živote na kocku putujući u nebezbednim plovilima. Rezultat ovoga je stabilizacija rute centralnog Sredozemlja na oko 115.000 ljudi koji su pristigli tokom avgusta što je isto kao i prošle godine. Sada treba stabilizovati balkansku rutu, kojoj su tvorci politika očigledno posvetili manje pažnje.

Evropska unija je i najveći donator kad su u pitanju globalni napori za ublažavanje izbegličke krize u Siriji. Evropska komisija i države članice su mobilisale oko četiri milijarde evra sredstava humanitarne, razvojne, ekonomske i pomoći za stabilizaciju Sirijcima u njihovoj zemlji kao i izbeglicama u Libanu, Jordanu, Iraku, Turskoj i Egiptu. Evo danas smo započeli dva nova projekta usmerena na obezbeđivanje hrane i pohađanje nastave na arapskom za 240.000 sirijskih izbeglica u Turskoj.

Zajedno smo posvećeni preseljenju preko 22.000 ljudi u narednih godinu dana, čime pokazujemo solidarnost sa našim susedima. Naravno, ovo je i dalje skromna pomoć u odnosu na nadljudske napore koje ulažu Turska, Jordan i Liban, koji su prihvatili preko četiri miliona sirijskih izbeglica. Uliva mi nadu to što neke države članice pokazuju spremnost da ulože još veće napore za preseljenje izbeglica. Ovo će nam omogućiti da vrlo brzo pronađemo sistem združivanja evropskih napora za preseljenjem.

Učinak Evrope je evidentno slab kad je u pitanju zajednička solidarnost u pogledu izbeglica koje su došle na našu teritoriju.

Jasno je da ne smemo ostaviti na cedilu one države članice u kojima se trenutno nalazi najveći broj izbeglica a to su Italija, Grčka i Mađarska.

Komisija je zato već predložila uspostavljanje kriznog mehanizma u maju, i zatražila premeštaj 40.000 ljudi kojima je potrebna međunarodna zaštita iz Italije i Grčke.

Zato danas predlažemo drugi mehanizam za premeštaj još 120.000 ljudi iz Italije, Grčke i Mađarske.

Za ovo je potreban gest snažne evropske solidarnosti. Pre leta nismo imali podršku država članica u onoj meri u kojoj sam se nadao. Ali vidim da se raspoloženje menja i verujem da je krajnje vreme da se promeni.

Pozivam države članice da usvoje Komisijine predloge o hitnom premeštaju svih 160.000 izbeglica na vanrednoj sednici ministara unutrašnjih poslova 14. septembra. Treba nam hitna reakcija. Ne možemo ostaviti Italiju, Grčku i Mađarsku na cedilu jer ne bismo ostavili na cedilu nijednu drugu državu članicu. Danas ljudi beže iz Sirije i Libije, već sutra vrlo lako mogu bežati iz Ukrajine.

Evropa je napravila grešku u prošlosti praveći razliku između Jevreja, hrišćana, muslimana. Kada su u pitanju izbeglice nema razlike u veroispovesti, verovanjima, filozofiji.

Ne potcenjujte urgentnost svega ovoga. Ne potcenjujte imperativ trenutnog reagovanja. Zima se bliži – pomislite na porodice koje spavaju u parkovima i železičkim stanicama u Budimpešti, ispod šatora u Trajskirhenu ili na obalama Kosa. Šta će biti sa njima kada nastupe hladne zimske noći?

Sam premeštaj, naravno, neće rešiti problem. Tačno je da treba napraviti bolju razliku između onih kojima zaista treba međunarodna zaštita i kojima će azil biti odobren, od onih koji svoju zemlju napuštaju iz drugih razloga kojima se ne ispunjavaju uslovi za dobijanje azila. Komisija je zato danas predložila zajedničku listu EU sigurnih zemalja porekla. Ova lista će u državama članicama ubrzati postupak obrade zahteva za azil za državljane zemalja koji su na listi sigurnih. Pretpostavka sigurnosti se mora odnositi samo na one zemlje za koje je Evropski savet utvrdio da ispunjavaju kriterijume iz Kopenhagena – u prvom redu u pogledu demokratije, vladavine prava i osnovnih prava. Trebalo bi da se odnosi i na druge zemlje potencijalne kandidate na Zapadnom Balkanu imajući u vidu njihov napredak ka dobijanju statusa kandidata.

Svestan sam da lista sigurnih zemalja predstavlja samo proceduralnu olakšicu. Ona ne može nikome oduzeti osnovno pravo na azil tražiocima azila iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Kosova, Crne Gore, Srbije i Turske. Ali omogućava nacionalnim vlastima da se usredsrede na one izbeglice koje imaju veću šansu za dobijanje azila, prvenstveno izbeglice iz Sirije.

Takođe verujem da je osim neposrednih aktivnosti za rešavanje aktuelne krize, vreme da radikalno promenimo način na koji obrađujemo zahteve za azil – prvenstveno mislim na dablinski sistem koji nalaže da se zahtevom za azil bavi zemlja prvog ulaska.

Treba nam više Evrope u politici azila. Treba nam više Unije u našoj strategiji za izbeglice.

Prava evropska politika za izbeglice i azil nalaže da solidarnost bude trajno utkana u svaki aspekt takve politike. Upravo zbog toga Komisija danas predlaže uvođenje trajnog mehanizam za premeštaj koji će nam omogućiti da se u budućnosti lakše izborimo sa krizama.

Zajednička politika za azil i izbeglice zahteva dalje približavanje politika azila nakon odobravanja statusa izbeglice. Države članice moraju da ponovo razmotre svoje politike podrške, integracije i inkluzije. Komisija je spremna da revidira načine na koje fondovi EU podržavaju napore članica. A ja se snažno zalažem za to da se tražiocima azila omogući da rade i zarade sopstveni novac dok čekaju na obradu svojih zahteva.

Ujedinjena politika za izbeglice i azil podrazumeva i ulaganje snažnijih napora u cilju obezbeđivanja spoljnih granica. Na sreću, granice između država članica i potpisnica Šengenskog sporazuma su ukinute, kako bi se garantovalo slobodno kretanje ljudi, koje predstavlja jedinstveni simbol evropskih integracija. Međutim, druga strana medalje je ta da sloboda kretanja zahteva bolju saradnju pri upravljanju spoljnim granicama. To je ono što naši građani očekuju od nas. Komisija je u maju rekla, a ja sam to isto govorio tokom kampanje: moramo da značajno ojačamo Frontex i razvijemo ga tako da postane potpuno funkcionalan sistem za kontrolu kopnenih i morskih granica. Ovo je izvodljivo. Ali podrazumeva troškove. Komisija veruje da je to dobra investicija. Upravo zbog toga ćemo do kraja godine predložiti ambiciozne korake za evropsku kontrolu kopnenih i morskih granica.

Istinski ujedinjena, evropska politika migracija takođe znači da moramo da pronađemo nove legalne načine za migriranje. Biću otvoren: ovo ni na koji način neće pomoći u rešavanju aktuelne krize. Ali ukoliko stvorimo veći broj sigurnih, kontrolisanih puteva dolaska u Evropu, moći ćemo da bolje upravljamo migracijama i učinimo rad trgovaca ljudima manje privlačnim. Ne zaboravimo, u demografskom pogledu naš kontinent je sve stariji. Vremenom, migracije treba pretvoriti iz problema u resurs kojim je moguće upravljati. Komisija će početkom 2016. izložiti dobro osmišljen paket zakona za legalne migracije.

Do trajnog rešenja će doći samo ukoliko rešimo uzroke problema, odnosno razloge zbog kojih se izbeglička kriza desila. Evropska spoljna politika mora biti odlučnija. Više ne možemo sebi da priuštimo da budemo neupućeni i podeljeni u pogledu rata ili nestabilnosti u našem susedstvu.

EU i države članice u Libiji moraju da se dodatno angažuju sa regionalnim partnerima radi što bržeg uspostavljanja vlade nacionalnog jedinstva. Imajući u vidu sve instrumente koje imamo na raspolaganju, trebalo bi da smo pripremljeni da pomognemo takvoj vladi da narodu donese bezbednost i usluge što pre. Razvojna i humanitarna pomoć EU mora biti isporučena odmah i mora biti sveobuhvatna.

Želim i da istaknem da ulazimo u petu godinu krize u Siriji čiji se kraj još uvek ne nazire. Međunarodna zajednica je izneverila narod Sirije. Evropa je izneverila narod Sirije.

Danas pozivam diplomatsku službu EU da se pozabavi krizama u Siriji i Libiji. Treba nam jača Evropa kad je u pitanju spoljna politika. Drago mi je da je Federika Mogerini, naša odlučna visoka predstavnica, pripremila teren za ovakvu inicijativu svojim uspehom u nuklearnim pregovorima sa Iranom i što je spremna da ostvari bližu saradnju sa državama članicama pri donošenju mira i stabilnosti u Siriji i Libiji.

Kako bismo podržali rad Federike Mogerini, Komisija danas predlaže uspostavljanje kriznog povereničkog fonda, sa početnim budžetom od 1,8 milijardi evra iz naših zajedničkih finansijskih sredstava, a za rešavanje krize u regionima Sahela i oko jezera Čad, Roga Afrike i regionu Severne Afrike. Želimo da stvorimo trajnu stabilnost, na primer, otvaranjem radnih mesta u lokalnim zajednicama, čime bismo iskorenili uzroke destabilizacije, prisilnog iseljavanja i ilegalnih migracija. Očekujem od svih država članica da se pridruže i pomognu nam da ostvarimo naše ambicije.

Ne želim da stvaram iluziju da će se izbeglička kriza završiti brzo. Neće. Ali odgurkivanje brodova iz pristaništa, podmetanje požara u izbegličkim kampovima i okretanje glave pred bespomoćnima i siromašnima nije u duhu Evrope.

Evropa je pekar na Kosu koji daje hleb gladnima i umornima. Evropa je student u Minhenu i Pasau koji daje odeću novopristiglima na železničkoj stanici. Evropa je policajac u Austriji koji pozdravlja umorne izbeglice nakon prelaska granice. To je Evropa u kojoj želim da živim.

Kriza je surova i kraj joj se ne vidi. Računam na vas, na ovaj Parlament, na sve države članice, da pokažu hrabrost koja je u skladu sa zajedničkim vrednostima i našom istorijom.

Novi početak za Grčku, evrozonu i evropsku privredu

Gospodine predsedniče, poštovani poslanici i poslanice,

Rekao sam da danas želim da govorim o važnim pitanjima. Zato je govor o stanju Unije posvećen situaciji u Grčkoj kao i o uticajima grčke krize na ostatak evrozone, o evropskoj privredi i društvu u celini.

Od početka ove godine, pregovori sa Grčkom su testirali naše strpljenje. Mnogo vremena i poverenja je izgubljeno. Mostovi su srušeni. Izgovorene su reči koje nije lako povući.

Svedočili smo zauzimanju stavova, prepiranju i nesmotrenim uvredama.

Prečesto smo svedočili situacijama u kojima su ljudi mislili da svoje stavove mogu nametati, tvrdoglavo odbijajući da čuju mišljenje druge strane.

Videli smo kako demokratije u različitim zemljama evrozone nastupaju jedne protiv drugih. Oporavak i otvaranje radnih mesta kojima smo prošle godine svedočili u Grčkoj nestao je tokom tih nekoliko meseci.

Zajedno smo stajali nad ponorom.

I ponovo smo na samoj ivici sagledali širu sliku i preuzeli odgovornost.

Dogovor je na kraju postignut, obaveze su preuzete i ispunjene. Poverenje se polako vraća iako stoji na staklenim nogama.

Nisam ponosan na svaki aspekt postignutih rezultata. Ponosan sam, međutim, na timove u Evropskoj komisiji koji su tokom avgusta danonoćno radili kako bi premostili jaz između veoma udaljenih stavova i pronašli rešenja koja su u interesu Evrope i grčkog naroda.

Znam da nisu svi bili zadovoljni zbog postupaka Komisije.

Mnogi grčki političari nisu bili zadovoljni našim insistiranjem na reformama u Grčkoj, prvenstveno u oblasti neodrživog penzionog sistema i nepoštenog režima oporezivanja.

Mnogi drugi evropski političari nisu mogli da razumeju zašto je Komisija nastavila da pregovara. Neki nisu shvatili zašto jednostavno nismo prepustili pregovore tehničkom osoblju MMF-a. Zašto smo ponekad govorili i o socijalnoj strani programa i izmenili tačke koje je se tiču kako bismo zaštitili najugroženije u društvu. Ili kako sam se ja usudio da ponovim više puta da bi evro i članstvo u evrozoni trebalo da budu nepovratan proces.

Gospodine predsedniče, poštovani poslanici i poslanice,

Mandat Komisije u pregovorima o programu kakav je bio u Grčkoj ima veoma jasnu osnovu: njegova osnova je Ugovor o Evropskoj uniji koji Komisiji nalaže da promoviše zajedničke interese Unije i garantuje poštovanje ugovora. Taj isti Ugovor sadrži i klauzulu na koju su pristale sve države članice, a koja navodi da je članstvo u evrozoni nepovratno.

Dokle god države članice ne izmene Ugovore, ja verujem da su mandat i dužnost Komisije i institucija EU da urade sve što je u njihovoj moći da očuvaju integritet evrozone.

U Ugovoru o evropskom mehanizmu za stabilnost, koji su ratifikovale sve države članice evrozone, Evropskoj komisiji je eksplicitno poverena nadležnost da vodi programske pregovore sa državama članicama. Ovo mora biti učinjeno u dogovoru sa Evropskom centralnom bankom i, kada prilike to dozvoljavaju, sa Međunarodnim monetarnim fondom. Ali naš mandat je po ovom pitanju jasan.

Tamo gde se u Ugovorima spominje Komisija, ja smatram da je ona institucija čiji su politički rukovodioci predsednik i kolegijum komesara. Zato pregovore sa Grčkom nisam prepustio tehničkom osoblju, uprkos njihovoj ekspertizi i napornom radu, već sam lično razgovarao sa našim ekspertima, često i po nekoliko puta na dan, kako bih im dao smernice za rad. Takođe sam se postarao da se svake nedelje o Grčkoj raspravlja na sastancima kolegijuma.

Zato što pitanje podizanja PDV-a u restoranima i na prehrambene proizvode nije samo političko već i socijalno pitanje.

Pitanje o povećanju PDV-a na lekove u zemlji u kojoj 30 odsto stanovništva nije uključeno u javni zdravstveni sistem nije tehničko već istinski političko pitanje. Ili pitanje o smanjenju vojnih troškova – u zemlji čiji su vojni rashodi i dalje među najvećima u EU.

Sasvim sigurno nije reč o tehničkom pitanju kada se odlučuje o tome da li će smanjiti penzije ili minimalna zarada u jednoj od najsiromašnijih zemalja ili će se pak uvesti porez grčkim brodovlasnicima.

Uspeli smo da postignemo sporazum imajući u vidu socijalnu pravdu. Pročitao sam izveštaj “trojke” veoma pažljivo. Nadam se da uviđate da smo naučili nešto iz ovoga, da smo po prvi put pri izradi programa pomoći uzeli u obzir socijalni element. Iako priznajem da je i Komisija pravila kompromise tokom ovih pregovora.

Ono što je meni na kraju važno jeste što smo pronašli kompromis na koji je pristalo 19 članica evrozone, uključujući Grčku.

Nakon nekoliko nedelja pregovora, malih pomaka, koraka unazad, kriznih momenata a često i uz veliku dozu dramatičnosti, uspeli smo da 19. avgusta potpišemo novi program podrške sa Grčkom.

Sada kad je novi program potpisan, želim da on obeleži novi početak za Grčku i čitavu evrozonu.

Budimo iskreni: sada smo tek na početku novog, veoma dugog puta.

Za Grčku je sada ključno da primeni novi sporazum. Da bi do ovoga došlo, mora postojati snažna politička kontrola nad procesom.

Lideri najvećih grčkih političkih grupa su bili u mojoj kancelariji neposredno pre nego što je konačni sporazum postignut. Svi su obećali da će podržati ovaj sporazum i dali su prvi dokaz svoje opredeljenosti prilikom glasanja za program i prva tri talasa reformi u grčkom parlamentu. Očekujem da održe reč i sprovedu sporazum nezavisno od toga ko je u vladi. Grčkoj treba široka podrška i blagovremeno sprovođenje reformi kako bi se poverenje grčkog naroda i poverenje u grčku privredu što pre vratilo.

Program je jedna stvar, ali on nije dovoljan da Grčku vrati na put održivog rasta. Komisija će biti uz Grčku kako bi se postarala da reforme budu sprovedene. Pomoćićemo Grčkoj da razvije strategiju rasta koju će kontrolisati i sprovoditi ona sama.

Od modernizacije javne uprave i nezavisnosti poreske uprave, Komisija će uz pomoć evropskih i drugih partnera Grčkoj davati posebnu tehničku podršku. Ovo će biti glavni zadatak nove službe za podršku strukturnih reformi koju sam uspostavio u julu.

Komisija je 15. jula iznela i predlog za ograničavanje državnih davanja i kompletnog finansiranja nelikvidnih investicionih projekata: paket za rast u vrednosti od 35 milijardi evra. Ovo je neophodno za oporavak nakon nekoliko meseci finansijske krize. Ovaj novi paket je usmeren na realnu ekonomiju Grčke.

Komisija je danonoćno radila kako bi došla do ovog predloga. Nacionalni parlamenti su se sastajali zbog ovoga nekoliko puta tokom avgusta. Zato se nadam da će Evropski parlament takođe odigrati svoju ulogu u skladu sa svojim obavezama. Naš program za rast u Grčkoj je na dnevnom redu ovog Parlamenta već dva meseca. Ukoliko bude usvojen, proćiće još nekoliko meseci pre nego prvi evro dođe do realne privrede Grčke.

Pozivam vas da sledite primer Saveta, koji će postići sporazum o programu za rast do kraja meseca. Evropski parlament bi trebalo da usvoji program u istom roku.

Rekao sam da želim da novi program bude novi početak ne samo za Grčku već za čitavu evrozonu jer iz krize koja nas je tako dugo morila moramo izvući neke važne lekcije.

Ekonomska i socijalna situacija govore same za sebe: preko 23 miliona ljudi u Evropskoj uniji je i dalje nezaposleno, a preko 50 odsto njih je bez posla više od godinu dana. U evrozoni je bez posla preko 17,5 miliona ljudi. Globalna neizvesnost koči naš oporavak. Spoljni dug EU je u proseku veći od 88 odsto BDP-a, a u evrozoni dostiže čak 93 odsto.

Kriza nije završena. Na pauzi je.

Ovo ne znači da ništa ne ide na bolje. Zaposlenost je veća, BDP dostiže najveću stopu u proteklih nekoliko godina a uslovi finansiranja domaćinstava i preduzeća su znatno poboljšani. Nekoliko država članica koji su bile teško pogođene krizom – Letonija, Irska, Španija i Portugalija – koje su od Evropske unije primale finansijsku podršku, sada pokazuju stabilan rast i konsoliduju svoje privrede.

Ovo jeste napredak ali je oporavak više nego spor, nestabilan dok se mi previše oslanjamo na naše spoljne partnere.

Ono što je još važnije: zbog krize su razlike u evrozoni i EU još više došle do izražaja. Kriza je smanjila naš potencijal za rast. Doprinela je sve većim nejednakostima. Sve ovo je samo podgrejalo sumnje o socijalnom napretku, vrednosti promene i prednostima zajedništva.

Treba da iznova približimo članice jednu drugoj, ali i da ostvarimo veću koheziju u društvu, a to ćemo učiniti povećanjem produktivnosti, otvaranjem radnih mesta i stvaranjem socijalne pravde u samom središtu Unije.

Treba nam više Unije u Evropi.

Za Evropsku uniju, a naročito za Evropsku komisiju, ovo znači dve stvari: prvo, ulaganje u evropske generatore radnih mesta i rasta, pre svega u jedinstveno tržište; a drugo, finalizacija Ekonomske i monetarne unije kako bi se stvorili uslovi za trajni oporavak. Aktivni smo na oba ova fronta.

Zajedno sa vama i državama članicama, pokrenuli smo Investicioni plan za Evropu vredan 315 milijardi evra kao i novi Evropski fond za strateška ulaganja.

Nepunih godinu dana nakon što sam najavio ovaj plan, došli smo do toga da se o prvim projektima već pregovara:

Širom Francuske, 40.000 domaćinstava će plaćati manje račune za struju, dok će 6.000 radnih mesta biti otvoreno zahvaljujući projektu unapređenja energetske efikasnosti u stambenim zgradama koji je finansiran u okviru Investicionog fonda.

U zdravstvenim centrima u Barseloni, pacijenti će zahvaljujući novoj plazma terapiji imati bolje lečenje.

U Limeriku i drugim mestima u Irskoj porodicama će biti omogućen bolji pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti i socijalnim uslugama u 14 novih zdravstvenih centara. Ovo je samo početak, a ono što sledi je mnogo sličnih projekata.

I dok razvijamo Investicioni plan, istovremeno radimo na unapređenju jedinstvenog tržišta kako bismo stvorili bolje uslove za život ljudi i poslovanje preduzeća u EU. Zahvaljujući Komisijinim projektima poput jedinstvenog digitalnog tržišta, Unije tržišta kapitala i Energetske unije, ukidamo prepreke između država a veličinu našeg kontinenta koristimo za stimulaciju inovacija, povezivanje talenata i pružanje većeg izbora roba i usluga.

Ali naši napori će biti uzaludni ukoliko ne naučimo teške lekcije: narod Evrope i sveta još uvek nismo ubedili da je Evropa tu, ne samo da bi preživela, već i da bi napredovala i prosperirala.

Ne zavaravajmo se: oslabljeni smo činjenicom da prethodnih meseci nismo bili u stanju da svi zajedno ponudimo rešenje za krizu u Grčkoj. Time je narušeno poverenjo u našu valutu kao i naša reputacija u svetu.

Onome ko nema cilj, nijedan pravac ne odgovara – moramo da znamo kuda smo se zaputili.

Ovo je suština izveštaja koji smo u junu predstavili ja i drugi predsednici evropskih institucija povodom finalizacije Ekonomske i monetarne unije.

Bilo je evidentno da predsednika Šulca treba uključiti u rad na ovome. Na kraju krajeva, Parlament je sama suština demokratije u EU, baš kao što su nacionalni parlamenti suština demokratije u državama članicama. Evropski parlament jeste i biće Parlament evrozone te će, u skladu sa svojom ulogom jednog od donosioca zakona, biti zadužen da donese odluku o novim inicijativama koje će Komisija predložiti narednih meseci na temu Ekonomske i monetarne unije. Zato mi je posebno drago što je izveštaj po prvi put napisalo, ne četiri, već pet predsednika.

Bez obzira na to što smo nekoliko meseci diskutovali do kasno u noć kako bismo postigli sporazum za Grčku, uspeli smo da tokom maja i juna napišemo ovaj izveštaj u kom smo izložili pravac za dalji razvoj. Kao predsednici pet vodećih institucija EU napravili smo detaljan plan koji će omogućiti da se do početka 2017. evrozona stabilizuje i konsoliduje, što bi kasnije, zahvaljujući ponovnom približavanju naših privreda, omogućilo temeljnije reforme i nove perspektive za rast.

Kao što smo očekivali, izveštaj pet predsednika je pokrenuo živu raspravu širom Evrope. Neki kažu da nam treba uprava za evro. Drugi kažu da nam treba bolja discipline i poštovanje pravila. Slažem se sa svima: treba nam kolektivna odgovornost, razvijeniji osećaj za opšte dobro i poštovanje i primena onoga o čemu zajedno postignemo dogovor. Ali se ne slažem da nam treba još institucija ili da evro treba da upravlja sam sobom, jer ne smatram da bilo koja nova institucija ni magična pravila mogu doneti bolje rezultate.

Ne možete upravljati jedinstvenom valutom samo na osnovu pravila i statistike. Ono što je neophodno je redovna politička procena koja je zasnovana na ekonomskoj, fiskalnoj i socijalnoj politici.

Izveštaj pet predsednika obuhvata i plan rada za godine koje su pred nama i moja je želja da napredak ostvarujemo na svim frontovima istovremeno – ekonomskom, fiskalnom ali i na frontu političke Unije. Određene napore je neophodno usmeriti samo na evrozonu, dok će neki biti usmereni na sve države članice, kako bi im se omogućila bolja interakcija sa našim jedinstvenim tržištem.

Dopustite da istaknem pet oblasti u kojima će Komisija izložiti ambiciozne planove i u kojima se napredak očekuje već ove jeseni.

Prvo: predsednici su se složili da nam je potreban zajednički sistem koji će služiti kao zaštita ušteđevine građana u bankama do iznoa od 100.000 evra po računu i fizičkom licu. Ovo je karika koja nedostaje Bankarskoj uniji.

Ovakvi programi zaštite već postoje, ali samo na nacionalnom nivou. Treba nam razvijeniji sistem na nivou Evrope koji neće biti povezan sa budžetima vlada kako bi građani bili uvereni da je njihova štednja sigurna.

Svi smo svedočili onome što se letos dogodilo u Grčkoj: građani su, sa potpunim pravom, podizali štednju jer nisu imali poverenja u finansijski kapacitet države da podrži bankarski sistem. Ovo moramo da menjamo.

Hitno nam je neophodan zajednički sistem za osiguranje depozita, zato će Komisija do kraja godine predložiti zakon koji će biti prvi korak ka uspostavljanju ovakvog sistema.

Ja sam potpuno svestan da u ovom pogledu još uvek nemamo konsenzus. Ali isto tako znam da su mnogi među vama uvereni da je ovo neizbežno. Onima koji su skeptični poručujem: Komisija je u potpunosti svesna razlika među državama članicama. Neke su razvile i finansiraju svoje nacionalne sisteme osiguranja depozita. Druge pak ovakve sisteme tek grade. Sve ove razlike moramo uzeti u obzir. Narednih nedelja ćemo predstaviti detalje ovog plana.

Drugo: potrebna je snažnije učešće evra na globalnoj sceni. Kako je moguće da evro, koji je druga najveća valuta na svetu, u međunarodnim finansijskim institucijama i dalje ne govori jedinstvenim glasom?

Zamislite na trenutak da radite u MMF-u. Svi znamo koliko je MMF važan. Međutim, umesto da govore jednoglasno, Belgija i Luksemburg moraju da svoje stavove usaglase sa Jermenijom i Izraelom, dok Španija čini glasačku celinu sa zemljama Latinske Amerike.

Kako je moguće da smo mi, Evropljani, zajedno, glavni akteri u globalnim institucijama poput MMF-a i Svetske banke, a da tamo na kraju delujemo kao manjina?

Kako je moguće da je nova Banka za infrastrukturne investicije oformljena u Aziji, dok se evropske vlade, umesto da koordiniraju svoje napore, utrkuju koja će prva postati čanica?

Moramo da odrastemo i da naše zajedničke interese stavimo ispred nacionalnih. Prema mom mišljenju, predsednik Evrogrupe je najprirodniji izbor za portparola evrozone u finansijskim institucijama poput MMF-a.

Treće: treba nam delotvorniji i demokratičniji sistem ekonomskog i fiskalnog nadzora. Želim da glavnu ulogu u ovom procesu igraju Parlament, nacionalni parlamenti, kao i društveni partneri na svim nivoima. Želim i da interes evrozone bude bolje istaknut u državnim i politikama EU. Interes celine nije prosti zbir interesa njegovih delova. Ovo će biti sadržano u našem predlogu za racionalizaciju i dalje jačanje evropskog semestra koordinacije ekonomskih politika.

Ubuduće, ne želim da naše preporuke za usmerevanje privrede budu samo prazne reči. Želim da budu istinske smernice, prvenstveno u pogledu fiskalne politike evrozone.

Četvrto: moramo da donesemo pravednije politike oporezivanja. Ovo zahteva veću transparentnost i jednakost građana i preduzeća. U junu smo o ovome predstavili Akcioni plan čija je suština sledeća: zemlja u kojoj preduzeće ostvaruje profit mora biti zemlja u kojoj će se plaćati porez.

Korak napred ka ostvarivanju ovog cilja je naš rad na zajedničkoj poreskoj osnovici za korporativne poreze. Ovim se postavlja još jedna prepreka utaji poreza.

Sa Savetom naporno radimo i na zaokruživanju sporazuma o automatskoj razmeni podataka o poreskim rešenjima koji će biti postignut do kraja tekuće godine.

Istovremeno očekujemo da naše analize različitih nacionalnih programa uskoro daju rezultate.

Osim toga, borimo se za to da države članice do kraja godine usvoje modalitete za oporezivanje finansijskih transakcija.

Treba nam više Evrope, više Unije, a treba nam i pravednija politika oporezivanja.

Peto: Moramo da intenziviramo rad na pravičnom i sveevropskom tržištu rada. Pravičnost u ovom smislu znači promovisanje i očuvanje načela slobodnog kretanja građana kao jednog od osnovnih prava u Uniji, uz istovremeno sprečavanje zloupotreba i rizika od socijalnog dampinga.

Radna mobilnost je dobrodošla i neophodna za prosperitet evrozone i jedinstvenog tržišta. Ali ona mora biti zasnovana na jasnim pravilima i načelima. Ključni princip je onaj koji garantuje da će svi biti plaćeni jednako za obavljanje istog posla na istom mestu.

U tom smislu, želim da razvijem evropski stub socijalnih prava, koji će u obzir uzeti promenljive okolnosti evropskih društava i tržišta rada, a koji će poslužiti kao putokaz za postizanje homogene evrozone.

Ovaj evropski stub socijalnih prava treba da upotpuni sve ono što smo zajednički postigli na planu zaštite radnika u EU. Od društvenih partnera se očekuje da u ovom procesu odigraju centralnu ulogu. Smatram da ova inicijativa na nivou evrozone dobar početak i da će joj se ostale države članice pridružiti ukoliko to žele.

Kako je navedeno u izveštaju pet predsednika, evrozonom se moramo pozabaviti temeljnije. Komisija će na proleće 2017. predstaviti Belu knjigu na ovu temu.

Tačno je, biće neophodno uspostavljanje Trezora evrozone i smatram da je najbolje da to bude u okviru Evropskog mehanizma za stabilnost koji smo oformili tokom krize i koji se, svojim potencijalom za kreditiranje vrednim 500 milijardi evra, može meriti sa MMF-om. Evropski mehanizam za stabilnost bi trebalo da preuzme funkciju makroekonomske stabilizacije. Teren za ovo ćemo pripremiti u drugoj polovini mog mandata.

Evropska unija je dinamičan projekat. Projekat u službi građana. U njemu nema pobednika i gubitnika. Korist koju dobijamo iz EU je veća od onoga što smo uložili. EU je celovit projekat. Ovo je poruka našim partnerima u Ujedinjenom Kraljevstvu koji okupiraju moje misli kada razmišljam o velikim političkim izazovima u predstojećim mesecima.

Pravedan dogovor za Britanijom

Situacija u Ujedinjenom Kraljevstvu je postala jasnija otkako sam ja stupio na dužnost: pre isteka 2017, tamo će biti održan referendum na kom će biti odlučeno da li Britanija ostaje deo Unije ili ne. O tome će odlučiti glasači u Ujedinjenom Kraljevstvu. No, nije realistično reći da ta odluka neće biti od strateškog značaja za čitavu Uniju.

Uvek sam govorio da želim da Ujedinjeno Kraljevstvo ostane u Evropskoj uniji. I da želim da sa vladom Britanije postignem pravedan dogovor.

Pitanja koja Britanci postavljaju EU su od suštinskog značaja. Da li EU donosi prosperitet svojim građanima? Da li su aktivnosti EU usmerene na oblasti u kojima može ostvariti rezultate? Da li je EU otvorena prema svetu?

Ovo su pitanja na koje EU ima odgovore. Svih 28 država članica žele da EU bude savremena i usredsređena na donošenje koristi svojim građanima. Svi se slažemo da EU mora da se adaptira i promeni u kontekstu velikih izazova i kriza sa kojima se trenutno suočava.

Zato radimo na finalizaciji jedinstvenog tržišta, na smanjenju birokratije, unapređenju investicione klime za mala preduzeća.

Zato radimo na stvaranju jedinstvenog digitalnog tržišta, zahvaljujući kom neće biti važno gde se u EU nalazite prilikom rentiranja automobila na internetu. Radimo na osavremenjivanju autorskih prava kako bismo povećali pristup kulturnom sadržaju na internetu a da istovremeno obezbedimo da autori dobiju adekvatnu naknadu. Pre samo dva meseca, EU je postigla sporazum o ukidanju roming tarifa od naredne godine, potez na koji su mnogi putnici i turisti, posebno iz Britanije, čekali godinama.

Zato sa vodećim državama pregovaramo o trgovinskim sporazumima poput Transatlantskog partnerstva za trgovinu i investicije. Zato otvaramo tržišta i rušimo prepreke za preduzeća i radnike iz svih 28 država članica.

Lično sam posvećen unapređenju načina na koji Unija sarađuje sa nacionalnim parlamentima. U mandatnim pismima svih članovima moje Komisije sam eksplicitno izjavio da preuzimam obavezu bolje interakcije sa nacionalnim parlamentima. Uveren sam da jačanje veza sa nacionalnim parlamentima može Uniju približiti ljudima. Znam da premijer Dejvid Kameron deli sa mnom ovu ambiciju. Siguran sam da ćemo moći da nadjemo zajednički odgovor na ovo pitanje.

Pre više od godinu dana, dok je trajala moja kampanja za predsednika Komisije, obećao sam da ću kao presednik raditi na pronalaženju pravednog dogovora sa Britanijom. Dogovora koji će odgovarati i ostatku Unije.

Želim da osiguramo integritet sve četiri slobode jedinstvenog tržišta i da istovremeno nađemo načine za integraciju evrozone kako bismo ojačali ekonomsku i monetarnu uniju.

Da bismo bili pravedni prema Ujedinjenom Kraljevstvu, deo ovog dogovora će se sastojati u tome da prihvatimo realnost i priznamo da sve države članice ne učestvuju u donošenju politika EU u svim oblastima. Pozicija Ujedinjenog Kraljevstva je definisana posebnim protokolima. Kako bismo bili pravedni prema ostalim državama članicama, odluke koje donese Ujedinjeno Kraljevstvo ne smeju ih sprečiti u daljoj integraciji u oblastima u kojima smatraju potrebnim.

Nastojaću da postignem pravedan dogovor za Britaniju i to ću učiniti iz samo jednog razloga, a to je zato što verujem da je EU bolja sa Britanijom kao članicom i da je Britanija bolja kao deo EU.

U ključnim oblastima zajedničkim delovanjem možemo da postignemo mnogo više nego što bismo postigli sami. To se posebno odnosi na velike izazove u oblasti spoljne politike sa kojima se Evropa trenutno suočava i o kojima ću govoriti u sledećem delu govora.

Zajedno uz Ukrajinu

Evropa obuhvata tek mali deo sveta. Ako imamo nešto što bismo mogli ponuditi, to je onda naše znanje i vođstvo.

Pre otprilike sto godina jedna petina svetskog stanovništva je živela u Evropi, danas je to jedna devetina, a za još sto godina to će biti jedna dvadesetpetina.

Verujem da možemo i da bi trebalo da imamo svoju ulogu na svetskoj sceni, ne iz taštine, već zbog toga što nešto možemo ponuditi. Svetu možemo da pokažemo da smo zajedno jači i da u zajedničkom delovanju postoji strateški interes. Nikada ranije to nije bilo tako hitno ni tako neophodno.

Danas u svetu postoji više od 40 aktivnih oružanih sukoba. Dok se ti sukobi rasplamsavaju, dok se porodice razdvajaju, a domovi nestaju u ruševinama, ne mogu da izađem pred vas I da vam, gotovo šezdeset godina nakon rođenja Evropske unije, govorim o miru. U svetu ne vlada mir.

Ako želimo da promovišemo mir u svetu, u našoj spoljnoj politici će biti potrebno više Evrope i više zajedništva. To nam je najhitnije potrebno u odnosu prema Ukrajini.

Izazov pomaganja Ukrajini da preživi, da sprovede reforme i ostvari blagostanje, jeste evropski izazov. Na kraju, ukrajinski san, san sa trga Majdan, jeste evropski san – živeti u modernoj zemlji sa stabilnom privredom i sigurnim i poštenim političkim sistemom.

Tokom prethodnih dvanaest meseci dobro sam upoznao predsednika Porošenka – na sastanku na vrhu, za vreme večere u njegovom domu te tokom mnogih sastanaka i bezbrojnih telefonskih razgovora. On je započeo preobražaj svoje zemlje. On se bori za mir i zaslužuje našu podršku.

Već smo postigli dosta – Ukrajini smo dali zajam u vrednosti od 3,41 milijarde evra u okviru tri programa mikrofinansijske pomoći, pomogli smo joj u postizanju dogovora kojim će se osigurati snabdevanje gasom, a dajemo joj i savete o reformi pravosuđa. Ako želimo da uspemo, EU i sve njene države članice moraju da daju svoj doprinos.

Osim toga, moraćemo da očuvamo svoje zajedništvo.

Zajedništvo nam je potrebno u pogledu bezbednosti istočnih država članica, posebno na Baltiku. Sigurnost i granice država članica EU su nedodirljive. Ovo želim da jasno poručim Moskvi.

Više zajedništva nam je potrebno i u pogledu sankcija. Sve naše privrede plaćaju cenu sankcija koje je EU nametnula Rusiji, a posledice trpe važni sektori kao što je poljoprivreda. No sankcije su važno sredstvo kako bismo se suprotstavili agresiji i kršenju međunarodnog prava. Tu politiku treba sprovoditi dok se ne postigne puno poštovanje sporazuma iz Minska. Moramo zadržati smirenost i zajedništvo.

Ali moramo i dalje da tragamo za rešenjima.

Razgovarao sam s predsednikom Putinom u Brizbejnu tokom sastanka grupe G20. Taj bilateralni sastanak je trajao do ranih jutarnjih sati. Podsetili smo se na to koliko se dugo poznajemo i koliko su se vremena promenila. Umesto duha saradnje, između EU i Rusije sada vlada sumnja i nepoverenje.

EU Rusiji mora da pokaže koja je cena sukoba, ali joj mora i dati do znanja da je spremna da se angažuje.

Ne želim Evropu koja stoji na marginama istorije. Želim Evropu koja predvodi. Kada Evropska unija nastupa ujedinjeno, možemo promeniti svet.

Zajedno u prvim redovima borbe protiv klimatskih promena

Jedan primer u kom Evropa već predvodi jesu mere za borbu protiv klimatskih promena.

U Evropi svi znamo da su klimatske promene veliki globalni izazov i toga smo već neko vreme svesni.

Planeta na kojoj živimo, njena atmosfera i stabilna klima ne mogu da se nose sa načinom na koji ga čovečanstvo iskorišćava.

Neki delovi sveta žive iznad svojih mogućnosti i stvaraju dug ugljenika i od njega žive. Iz ekonomije i upravljanja krizom znamo da život iznad sopstvenih mogućnosti nije održiv.

Priroda će na nam pre ili kasnije ispostaviti račun. U nekim delovima sveta zbog klimatskih promena se menjaju motivi sukoba – kontrola nad branom ili jezerom može imati veću stratešku važnost od rafinerije nafte.

Klimatske promene čak su i jedan od glavnih uzroka novog migracijskog fenomena. Ako ne budemo brzo delovali, klimatske izbeglice će postati novi izazov.

Za devedeset dana svet će se okupiti u Parizu kako bismo dogovorili mere za ostvarenje cilja da se globalno zagrevanje zadrži ispod dva stepena Celzijusa. EU dobro napreduje te je u martu jasno preuzela obvezujući cilj smanjenja emisija u celoj privredi za najmanje 40 odsto do 2030. u odnosu na nivoe iz 1990. To je najambiciozniji doprinos koji je do sada predstavljen.

Drugi nas slede, neki od njih nerado.

Želim da našim međunarodnim partnerima pošaljem jasnu poruku – EU neće potpisati bilo kakav sporazum. Moj i evropski prioritet jeste donošenje ambicioznog, čvrstog i obavezujućeg globalnog klimatskog sporazuma.

Stoga smo moja Komisija i ja lično deo ove prve godine posvetili prikupljanju podrške za ambiciozni dogovor u Parizu. Prošlog maja sam bio u Tokiju, gde sam premijera Abea pozvao na saradnju kako bismo osigurali da Pariz bude dostojan naslednik dogovora iz Kjota.

U junu, na sastanku grupe G7 njeni lideri su se složili da će izraditi dugoročne strategije za niske emisije ugljenika i napustiti fosilna goriva do kraja veka.

Kasnije sam se susreo sa kineskim premijerom Lijem Kećijangom kako bismo se pripremili za Pariz i pokrenuli partnerstvo kojim želimo da osiguramo da današnji gradovi budu projektovani tako da mogu da zadovolje energetske i klimatske potrebe sutrašnjice.

U saradnji sa visokom predstavnicom, članovi Kolegijuma su uključeni u nastojanja klimatske diplomatije. Danas je komesar Arijas Kanjete u poseti Papui Novoj Gvineji, gde o planovima za Pariz razgovara sa liderima Foruma pacifičkih ostrva. Ako se ne preduzmu korektivne mere za borbu protiv klimatskih promena, podići će se niovi mora, a ova ostrva će biti prva na udaru, poslovični kanarinac u rudniku.

Međutim, ako Pariz uspe, čovečanstvo će po prvi put imati međunarodni režim za delotvornu borbu protiv klimatskih promena.

Pariz je sledeća stanica, ali ne i poslednja. Postoje pripreme za Pariz, ali i pripreme za razdoblje nakon Pariza.

Moja Komisija nastojaće da osigura da Evropa i dalje predvodi borbu protiv klimatskih promena. Preći ćemo s reči na dela.

Nemamo čarobno rešenje za klimatske promene, ali smo zahvaljujući zakonodavstvu, na primer sistemu EU za trgovanje emisijama, te merama uspeli da smanjimo emisije ugljenika i istovremeno ostvarimo privredni rast.

Svojom dalekovidnom klimatskom politikom ostvarujemo rezultate i u pogledu preko potrebnih ciljeva energetske unije – na osnovu te politike svetski smo predvodnici u sektoru obnovljivih izvora energije, u kom danas radi više od milion zaposlenih širom EU te ostvaruje 130 milijardi evra obrta, uključujući izvoz u vrednosti od 35 milijardi evra. Evropska preduzeća danas poseduju 40 odsto svih patenata za tehnologije obnovljive energije, a zbog brzine tehnoloških promena, povećava se potencijal za novu svetsku trgovinu u području zelenih tehnologija.

Zato se u sprovođenju energetske unije strateški naglasak stavlja na inovacije i povezivanje naših tržišta.

To sam vam prošle godine obećao i to je Komisija ostvarila i nastaviće da ostvaruje.

O pobedi ili porazu u borbi protiv klimatskih promjena neće se odlučivati u diplomatskim razgovorima u Briselu ili Parizu. Pobedu ili poraz doživećemo na terenu i u gradovima, gde većina Evropljana živi i radi te gde se potroši približno 80 odsto ukupne energije proizvedene u Evropi.

Stoga sam pozvao predsednika Šulca da bude domaćin sastanka Sporazuma gradonačelnika, koji će se sledećeg meseca održati u Parlamentu, a koji okuplja više od 5.000 evropskih gradonačelnika. Svi su se oni obavezali da će ispuniti cilj EU o smanjenju emisija ugljendioksida. Nadam se da će svi članovi ovog Parlamenta pružiti svoju podršku merama koje zajednice i regioni širom Evrope preduzimaju kako bi se ciljevi iz Pariza i nakon njega uspešno ostvarili.

Zaključak

Gospodine predsedniče, poštovani poslanici i poslanice,

mnogo toga danas nisam spomenuo niti sam to mogao da učinim. Tako bih na primer želeo da govorim o Kipru i o nadi, ambiciji i želji da se to ostrvo sledeće godine ujedini. Nakon julskog sastanka i dugotrajnog razgovora s predsednicima Nikosom Anastasiadesom i Mustafom Akincijem na zelenoj liniji razgraničenja, uveren sam da je, uz potrebnu viziju i političku volju dvojice lidera, u sadašnjim uslovima i uz dalju dobru koordinaciju napora UN i EU to i ostvarivo. Kako bih doprineo ostvarenju tog cilja ponudiću svu svoju podršku i pomoć. Zato što verujem da zidovima i ogradama u državi članici EU nije mesto.

Nisam govorio o evropskim poljoprivrednicima koji su ove nedelje protestvovali u Briselu. Slažem se sa njima da nešto nije u redu na tržištu na kom litar mleka košta manje nego litar vode. No ne mislim da možemo ili da bismo trebali da upravljamo tržištem mleka iz Brisela. Poljoprivrednicima koji trpe posledice sankcija protiv Rusije trebalo bi da isplatimo naknadu. Stoga Komisija predlaže paket solidarnosti za poljoprivrednike u vrednosti od 500 miliona evra. Evropska i nacionalna tela nadležna za konkurentnost bi trebalo da pažljivo ispitaju strukturu tržišta. Nešto je trulo na tržištu mleka. Moj utisak je da u maloprodaji treba razbiti neke oligopole.

Još bi se mnogo toga moglo reći, ali samo doticanjem glavnih pitanja i izazova sa kojima se danas susrećemo, bilo da je reč o izbegličkoj krizi, privredi ili spoljnoj politici, smatram da je jedna stvar jasna – a to je da možemo uspeti samo kao Unija.

Ko čini tu Uniju koja predstavlja 507 miliona evropskih građana? Unija nisu samo Brisel ili Strazbur. Unija su evropske institucije, ali i države članice, nacionalne vlade i nacionalni parlamenti.

Dovoljno je da samo jedan od nas ne uspe i svi ćemo posrnuti.

Evropa i naša Unija moraju uspeti. Iako u normalnim okolnostima snažno zastupam metodu Zajednice, u kriznim vremenima nisam puritanac – nije bitno kako ćemo se boriti s krizom – međuvladinim dogovorima ili postupcima pod vođstvom Zajednice, bitno je da pronađemo rešenje i postignemo rezultate u interesu evropskih građana.

Međutim, kada uočimo metodološke slabosti, moramo da promenimo pristup.

Pogledajmo samo mehanizam za premeštanje izbeglica koji smo u maju predložili za Grčku i Italiju. Komisija je predložila obavezujući sistem solidarnosti na nivou Zajednice. Umesto toga države članice odabrale su dobrovoljan pristup. Kao rezultat toga broj od 40.000 osoba nikada nije dostignut. Ni jedna osoba kojoj treba zaštita do sada nije premeštena, a Italija i Grčka i dalje se same bore sa krizom. To jednostavno nije dovoljno.

Pogledajmo međuvladine dogovore kao na primer Fiskalni ugovor iz 2011. u cilju jačanja fiskalne discipline ili sporazum iz 2014. o osnivanju zajedničkog fonda za sanaciju banaka. Danas vidimo da nijedna država članica nije Fiskalni ugovor sprovela u celosti, a samo su njih četiri od ukupno 19 ratifikovale sporazum o fondu za sanaciju banaka, iako je namera da se on pokrene od 1. januara 2016.

To jednostavno nije dovoljno ako se želimo nositi sa sadašnjim, velikim izazovima.

Moramo da menjamo način rada.

Moramo da budemo brži.

Naše metode moraju biti u većoj meri evropske.

Ne zato što želimo moć na evropskom nivou, već zato što su nam hitno potrebni bolji i brži rezultati.

Našoj Uniji je potrebno više Evrope.

Našoj Uniji je potrebno više Unije.

Celog života sam verovao u Evropu. Za to imam svoje razloge, od kojih mnogi srećom više nisu relevantni za današnje generacije.

Po preuzimanju dužnosti rekao sam da želim da obnovim mostove koji su počeli da se ruše. Tamo gde je solidarnost počela da gubi na značaju. Tamo gde su na površinu počeli da izlaze demoni prošlosti.

Pred nama je još dug put.

Ali kada buduće generacije o ovom trenutku budu čitale u udžbenicima evropske istorije, neka tamo piše da smo bili složni u pokazivanju saosećanja i da smo otvorili domove onima kojima je bila potrebna zaštita.

Da smo se ujedinili u rešavanju globalnih izazova, zaštiti vrednosti i okončanju sukoba.

Da smo se pobrinuli da poreski obveznici više nikada ne moraju da plaćaju zbog pohlepe finansijskih spekulanata.

Da smo zajedničkim snagama osigurali privredni rast i blagostanje, preduzećima ali pre svega našoj deci.

Neka piše da smo izgradili Uniju jaču nego ikad pre.

Neka piše da smo zajedno ušli u evropsku istoriju. Naši unuci će o ovome ponosno pričati.