Dvadesetpetogodišnji diplomirani ekonomista sa prosekom 8.5 i bez radnog iskustva dolazi na intervju za posao. Poslodavac ga pita kada je diplomirao, da li je negde volontirao, na kojoj poziciji vidi sebe za pet godina. Srdačno ga pozdravlja sa napomenom da će sledeće nedelje biti rezultati intervjua.

Dvadesetpetogodišnja diplomirana ekonomistkinja sa prosekom 8.5 i bez radnog iskustva dolazi na intervju za posao. Poslodavac je pita kada je diplomirala, da li je negde volontirala, na kojoj poziciji vidi sebe za pet godina, da li je udata, da li ima decu, da li se brine o nekom starijem članu porodice i kako planira da uskladi privatni i poslovni život. Srdačno je pozdravlja sa napomenom da će sledeće nedelje biti rezultati intervjua. 

Da li primećujete razliku? Da li vam se ova situacija čini kao realna?

Da se zadržimo na liku dvadesetpetogodišnje diplomirane ekonomistkinje.

Vrlo je moguće da će pre nego što aplicira za posao, junakinja naše priče da razmisli da li da pošalje prijavu, pošto prema podacima iz istraživanja 38% žena smatra da postoje isključivo muška i ženska zanimanja. Verovatnoća da će na intervju za posao otići sa mišlju da će umesto nje posao da dobije muškarac, iznosi čak 75%, jer je toliki procenat žena smatra da u Srbiji veće šanse za dobijanje posla imaju muškarci.

ravnopravnostNaša junakinja će u pripremama za intervju pokušati da smisli što poželjniji odgovor na pitanje o bračnom i roditeljskom statusu, jer je postavljanje tog pitanja javna tajna, iako zakonom zabranjeno. Teško je dati pravi odgovor na pogrešno pitanje, stoga i nije problem u našoj junakinji, nego u praksi koja pokazuje da se 47% žena suočilo sa ovim pitanjem, 13% ih je bilo uslovljeno uzdržavanjem od trudnoće zarad dobijanja posla, a svaka četvrta žena je svojevoljno ili pod pritiskom odlagala trudnoću zarad napredovanja u karijeri. 

Pitanje bračnog statusa i planiranja trudnoće očigledno oduzima mnogo koncentracije, razmišljanja i spremanja za poslovni intervju našoj junakinji. Da li mislite da ta ista pitanja muče i našeg junaka sa početka priče? Ja bih rekla da ne. A zašto? Zato što, za razliku od žene, društvo muškarca ne posmatra kao supruga i  oca.

Da vratimo priču na početak. Došla je „iduća nedelja“ i oboje su dobili posao.

Osećaj uspeha i sreće kada dobijete posao proizvodi talas samopouzdanja i ponosa. Međutim, našu junakinju će u naletu pozitivnih osećanja verovatno prekinuti neprijatna sumnja; Da li ću uspeti da uskladimprivatni i poslovni život? Čak 35% žena smatra da žene ne mogu u potpunosti da izbalansiraju karijeru i brigu o porodici, te da nešto mora da ispašta.

Da li će i naš junak imati privatni i poslovni život? Zasigurno hoće. A da li će dovesti u pitanje njihovo usklađivanje? Ne bih rekla. A zašto? Društvo to ne očekuje od njega, jer muškarac pre svega pripada društvu, pa tek onda porodici.

Naša junakinja je počela da radi, međutim, postoji velika mogućnost da ona neće biti tretirana na jednak način kao i naš junak, jer čak 84% žena smatra da muškarci i žene nisu jednako tretirani na jednakim pozicijama. U nejednaka tretiranja spadaju neprijatna iskustava, omalovažavajuće izjave, zapostavljanje, nepoverenje ili nepriznavanje uspeha. Posebni vidovi nejednakog tretiranja su diskriminacija, seksualno uznemiravanje i nejednak nivo plaćenosti. Istraživanje je pokazalo da je čak 61% ispitanica bilo izloženo rodno zasnovanoj diskriminaciji, a 36% seksualnom uznemiravanju na radnom mestu.

Takođe je vrlo verovatno da će junakinja naše priče pored toga što će biti izloženija diskriminaciji i seksualnom uznemiravanju, biti i manje plaćena od našeg junaka, jer je čak 87% žena izjavilo da su muškarci više plaćeni od žena na jednakim pozicijama. Svakako, zbog ove situacije našoj junakinji neće biti svejedno, jer je 100% ženaizjavilo da je neophodna jednaka plaćenost muškog i ženskog rada.

Ohrabrujuće je to što će naša junakinja, sudeći prema podacima iz istraživanja, biti u stanju da prepozna diskriminaciju (kao i 82% žena), ali da će verovatno pokušati da je reši ličnim (66% slučajeva), a ne institucionalnim putem.

Zašto se žene ne odlučuju da institucionalnim putem reše problem diskriminacije, ako je ona već zakonom zabranjena? Da li su postojeći institucionalni mehanizmi prilagođeni žrtvi diskriminacije? Praksa dokazuje da nisu, te da su slučajevi diskriminacije teško dokazivi i da uglavnom dolazi do produžetka agonije u kojoj se nalazi, pre svega žrtva. Mehanizmi zaštite od diskriminacije bi trebalo da žrtvi pruže upravo suprotan tretman. Zar ne?

Naposletku, ukoliko bi naša junakinja zatrudnela i otvorila zakonski omogućeno porodiljsko odsustvo, ono bi joj donelo divne nove trenutke, u mnogim sferama života, sem u profesionalnoj, jer je četvrtina ispitanica odgovorila da je po povratku na posao doživela destimulaciju i nazadovanje u karijeri.

Da li bi rođenje deteta našem junaku donelo destimulaciju u karijeri? Da li jednogodišnje odsustvo sa posla može, a da ne ostavi negativne posledice na karijeru? Zar u tom slučaju ne ispašta žena, čiji profesionalni napredak stagnira, preduzeće, koje na relativno dug period ostaje bez kvalifikovane radnice, ali i celokupno društvo. Zašto otac i majka nemaju zakonsku mogućnost da se u isto vreme staraju o svom detetu, a da imaju i jednake uslove za razvoj karijere? Zar to nije zdravije i za dete? U skandinavskim zemljama porodiljsko odsustvo za oba roditelja (na 3 ili 6 meseci) jako dobro funkcioniše. Zar ne bi moglo i kod nas? I zašto ne?

Društvo bez diskriminacije nije utopijska ideja. Potrebno je da dekonstruišemo postojeće rodne uloge, da ženama i muškarcima pružimo jednake šanse izbora u doprinosu napretku društva i civilizacije. Tendencija da se polovina ljudskog roda (čitaj žene) svede na privatnu sferu i da se problematizuje njihovo učešće u javnoj sferi je zapravo veliki gubitak i neiskorištavanje velikog potencijala jednog društva, a takođe i velika nepravda na ličnom nivou pojedinki koje žele da izađu iz privatne u javnu sferu. Rekli biste da je preterivanje? Da se to događa u nekim dalekim i zaostalim kulturama? Ja bih rekla da se to isto događa kod nas u, do neprepoznatljivosti, izmenjenom ruhu.

Sonja Budiša Milenković je saradnica Krovne organizacije mladih Srbije, KOMS-a. U tekstu je koristila podatke iz straživanja rađenog u sklopu projekta „Borba protiv diskriminacije mladih žena u procesu zapošljavanja“ Centra za društveni dijalog i regionalne inicijative, avgusta meseca 2013. godine na uzorku od 102 žene sa područja Grada Beograda. Detaljne rezultate istraživanja možete pronaći na www.cddri.org