Miloš je iz Beograda zapalio u Barselonu. U Kataloniju je došao na nagovor svog druga sa studija, takođe diplomiranog stomatologa, Predraga Kronje. Gde su naši tviteraši odveli Miloša i Predraga pročitajte u našoj trećoj EU priči.

Kako je dan odmicao, Miloš je postajao sve zbunjeniji. Jutro je potrošio na snalažanje u prevozu, ordinacija se nalazila na suprotnom kraju Barselone. Prepodne je otišlo na upoznavanje sa kolegama, sređivanje alata i radne površine, a podne na brzi ručak s nogu. Jeo je preko volje, sam, bezukusni osušeni sendvič iz supermarketa, nije osećao nikakvu glad. Potom je izbrusio prvu protezu, svojih ruku delo, i isporučio je kontroloru, nekom ćutljivom Marokancu, čije ime nije zapamtio. Ima vremena za to. Taj je samo klimnuo glavom i na španskom, boljem od Miloševog, ali sa drukčijim, jakim akcentom, promrsio da ga sutra očekuju dve narudžbe.

Tako je otpočeo njegov novi život.

Miloš je u Barselonu došao pre pola godine. Imao je za to nekoliko jakih razloga. Činjenica da je od malena navijao za istoimeni klub nije bila za pocenjivanje, ali ne i najvažnija. Moglo bi se, ne bez dva miligrama ironije, koliko soli s vrha prstiju, reći da se između besmislenog nadgornjavanja oko večitog srpskog pitanja ko je bolji, Zvezda ili Partizan, odlučio za naizgled kompromisno, ali ipak do koske suštinsko rešenje. Barselona, to je fudbal! Ma ne, u stvari nije, to je umetnost u formi fudbala, a ono u ostavljenom najlepšem najružnijem gradu na svetu, to je mučenje i davljenje. Valjanje po blatu, najčistiji destilat očaja, tuge, smeha i dosade.

Ali, pustimo zasad to. Miloš je u Kataloniju došao na nagovor svog druga sa studija, takođe diplomiranog stomatologa Predraga Kronje. Taj je iz Beograda zapalio odmah po dobijanju glavnog papira, zasluženog posle šest godina iscrpljujućih studija. Nema šta Predrag nije radio da bi tokom narednih deset godina stao na noge: prodavao je farmerke, radio u fabrici za reciklažu elektronskog otpada, učio španski i katalonski i, u stalnom nastojanju da nostrifikuje diplomu, u stvari, ispit za ispitom, ponovo završio isti fakultet. Potom se, kao u španskoj seriji, oženio crvenokosom Viktorijom, ime njegove suđenice označilo je početak njegovog uspeha. Od Viktorijinog oca, jednog od onih trajno namrgođenih sredovečnih tipova za koje niko ne zna čime se bave, ali im se uvek sa svih strana presipa, pozajmio je pare, iznajmio i opremio prostor u boljestojećem kvartu i prošavši kroz Scilu i Haribdu evropske administracije u katalonskoj verziji, što je obrnuto proporcionalno božanstvenoj jednostavnosti Barseloninog fudbala, otvorio svoju zubnu ordinaciju.

Miloš je, za to vreme, u Beogradu radio nešto slično, samo perspektivno bezuspešno. Jedno vreme konjosao je u salonu tepiha i zavesa, naučio sve o obrezivanju i opšivanju itisona i montiranju garnišni. Potom je prešao na bolje plaćeno mesto noćnog čuvara grčke banke (ovde bi moglo biti mesto za plaćenu reklamu). Zatim je neko vreme volontirao na klinici u Tiršovoj, sve se nadajući da će ga primiti makar kao zubnog tehničara, ali se onda po ko zna koji put promenila vlast i to mesto dobio je dalji rođak referenta za nabavku kliničkog materijala, čiji je, opet, stariji brat bio drug iz škole nekog tipa bliskog sa motkastim potpredsednikom koalicione partije kojoj je pripao resor zdravstva. Što, kad se sve sabere, i nije tako loše za opštu stvar, uvek je dobro imati neku vezu, ali je ispalo pogubno po Miloša. U trideset petoj ponovo je ostao bez kakvog-takvog posla, izgubljen u prirepnom sobičku dvoiposobnog stana svojih već prilično isceđenih roditelja, šlepujući se na njihove tanke penzije. U najvećoj sobi već se širio njegov oženjeni stariji brat, zaposlen višim nehotičnim klinamenom kosmičkih energija, sa mladom, nezaposlenom ženom i bebcem koji je kmezio i vrištao po celu noć, valjda od besa što će mu se uskoro pridružiti bata ili seka ili zbog izbijanja prvih zubića, to ni vrag ne bi mogao znati. Ali je važan detalj da je ceo krevetac bio u crveno-beloj boji što je Miloša dovodilo do besa, isto koliko i bebin plač, i očevo duvanje kroz nos zbog njegove nezaposlenosti (tolike pare bacismo na tvoje studiranje!), i stalno majčino tešenje da je dobro jer može biti gore, i to što se mlada, privlačno zaobljena žena njegovog starijeg brata slobodno šetala po stanu u donjem vešu, kao da radi za neki evropski brend (mogući prostor za reklamu) i svaki put pred njim slobodno vadila dojku kada je trebalo nahraniti zavijajućeg upišanog stvora…

Onda je proradio Bog iz mašine. Predrag Kronja se za deset godina izbivanja iz zemlje za koju je i dalje navijao u svim sportovima, u Beogradu pojavio samo jednom, da sahrani majku i da proda stan koji je ostao iza nje. Tokom kratkog boravka setio se starog društva, uključujući i svog najboljeg druga sa studija Miloša Zarubice, sa kojim je, kad god je mogao, visio u fudbalskom hramu na kojem je igrao crno-beli tim za koji su kao klinici živeli, a potom, po odlasku tamo daleko, u obećanu zemlju Evropske unije, s njima, Milošem i crno-belima, izgubio svaku vezu. Iskopao je negde telefon kojem je ispred starog broja prema obaveštenju centrale trebalo dodati broj dva, nazvao Miloša, ej, gde si, šta ima, hajde da se vidimo…  Tako su se i našli, posedeli, popile dve flaše kabernea iz podruma (ovde bi moglo biti mesto za plaćenu reklamu) i na kraju je Predrag sasvim očekivano i prirodno pozvao Miloša da dođe kod njega u Španiju, preciznije bi bilo reći u Kataloniju, da pokuša isto što i on. Nije lako, ali evropski tuneli, da ti brat kaže, imaju izlaze na drugoj strani.

Posle nekoliko nedelja premišljanja Miloš je prelomio. S jedne strane, objektivna mogućnost da uživo vidi kako Ćavi i Iniesta pletu paukovu mrežu po rajskom tepihu Nou Kampa, a onaj đavo kome ni ime ne treba pominjati ponižava sa loptom Koperfilda i sve ostale nabeđene mađioničare ovog sveta, a sa druge činjenica da je bata dobio i seku, a da mlada mama i dalje nema nameru da preko donjeg veša obuče makar kućnu trenerku, neka je i crveno-bele boje, učinili su da Miloš u španskoj ambasadi podnese molbu za useljenje u zemlju Bunjuela i Servantesa. Uz Predragovo pozivno pismo i garanciju njegovog tasta, za koga niko nije znao čime se bavi, ali mu je doticalo sa svih strana, stvar je završena u razumnom roku. Otac je samo pomirljivo slegnuo ramenima, dobro, idi, pokušaj,a majka je, naravno, plakala, nismo te školovali da u belom svetu popravljaš zube „nekom tamo”, nego da nam se nađeš u starosti i da nas dodržiš kao što je i red i zasluga. Dobio je blagoslov, ovlaš po srpski triput se izljubio sa bratom, srećnim što će Milošev sobičak postati sobica za decu, dva i po sekunda duže nego što treba ravno u oči pogledao u snahu, negirajući u sebi staru srpsku misao da samo svast može biti slast, i slobodan od svih osećanja prekoračio kućni prag u obrnutom smeru, pravac aerodrom „Nikola Tesla”, to je onaj tip bez koga električna gitara ne bi bila izmišljena, via Frankfurt, eto me Barselono, žurim da otpevam tercu Frediju i Monserat.

Ono jeste da je Barselona te godine uzela Kup šampiona, ali sve ostalo nije baš išlo po loju, naprotiv, ličilo je to na stipl-džez maraton. Sindikat španskih stomatologa, sa sve katalonskim autonomaški narajcanim kolegama (PDV, bato – u srpskom prevodu: para dupe vrti), izborio se za zakonsku zaštitu svojih prava, i više nije bila moguća nikakva nostrifikacija inostranih diploma, džaba Bolonja i bolonjska deklaracija, koju, bajdvej, nije potpisao Bolonjski univerzitet. Pa je Miloš šest meseci na crno rmbao tu i tamo, nosio i prenosio, prao i točio, imao i dve brzopotezne ljubavi sa Rumunkom i Hrvaticom, sve vreme vežbajući španski, pardon, katalonski, i pohađajući kurs za zubne protetičare. I kad je konačno dobio ćagu nazvao je Predraga sa kojim se za tih šest meseci video tri-četiri puta, jer ovaj od posla nije znao gde udara, i Predrag mu je iz taka rekao, pa šta čekaš, dolazi odmah, počinješ u ponedeljak, nemam sad vremena, razgovaraćemo tada, kad završimo posao.

I došao je taj ponedeljak. Kako je dan odmicao, Miloš je postajao sve zbunjeniji, ne prestajući da se pita šta mu je i da li mu je sve to trebalo, ali šta je tu je, nema nazad, kad skočiš u Ebro moraš ga preplivati.  Predrag ga je ujutru uveo u posao, upoznao ga sa ostalim osobljem, jednim mladim Špancem, jednim krezubim Poljakom (pa da, ako vodoinstalateru kaplje česma u kući, zašto bi i zubni tehničar po definiciji morao da ima popravljene zube!), jednom Makedonkom njegovih godina koja nije znala ni reč srpskog ali je imala dobre noge, i sasvim su se lepo razumeli, hajmo reći, kao Španac i Katalonac i, onim već pomenutim Marokancem, supervizorom. Čekaj me u pet, valjda ću do tada završiti, zbrzao je Predrag i odjurio kao da ga neko goni.

I Miloš ga je sada, sedeći na zidiću naspram ulaza zgrade u čijem se prizemlju nalazila zubna ordinacija uredno i sve zbunjeniji čekao. Već malaksalo sunce tuđeg neba grejalo ga je prilično prijatno i on je za trenutak odlutao mislima, iz kojih ga je, tačno u pet i pet, prenuo Predrag. Uh, spadoh s nogu, ceo dan sam prestajao. Hajde, idemo na ručak-večeru, tu, dve ulice dalje, ima jedan šatro balkanski restoran, ali klopa nije loša, da mi pričaš kako ti se čini i da vidimo šta dalje planiraš.

I tako su naš Zbunjuel i Premazantes, umorni od EU-ponedeljka, seli u dnu šatrobalkanskog restorana usred osunčane Katalonije, da se malo okrepe i bratski ispovede. Nisu ni piće naručili, kada su ih u niskom, brišućem letu, napale dve muve. Jedna od njih bila je debela i ugojena zunzara, kao bombarder NATO pakta, a druga tanka i nervirajuće preglasna, zujava kao ruski Mig 29.

– Hej, nisam znao…