Bilo da su u Srbiju došli zbog posla ili ljubavi, većina Italijana ističe kako su ovde naišli na sličnosti između italijanske i srpske kulture

Đorđo Frušone

“Ono što me je tada najviše pogodilo je bila lepota prirodnih krajolika, gostoprimstvo lokalnih stanovnika, ali i prazne radnje”, Gaetano Paolilo, Italijan iz Barlete, seća se svog prvog puta sa druge strane Jadrana, kada je 1996. godine doputovao u tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju. Danas živi i radi u Nišu, rodnom gradu njegove supruge Slavice, a uopšte se ne kaje zbog svoje odluke.

Prema popisu Italijana u inostranstvu iz 2012. godine, u Srbiji živi 1.100 Italijana – na ovaj broj se dodaju svi oni koji privremeno borave ili koji nisu upisani u posebnom registru Ministarstva spoljnih poslova Italije.

Ko zbog posla, ko zbog ljubavi, ili, poput Gaetana, zbog jednog i drugog, većina Italijana koji danas žive u Srbiji vole da naglase kako su ovde naišli na sličnosti između italijanske i srpske kulture.

“Prisustvo Italijana u Nišu ima daleko poreklo: krajem devetnaestog veka, u rodnom gradu cara Konstantina živela je prilično velika kolonija Italijana koja se sastojala od oko 800 ljudi, i zbog toga je u ovom gradu postojao konzulat Italije. Još, niška Katolička crkva je rezultat katoličke misije italijanskog barnabite, sveštenika Ćezare Tondini de Kuarengi, koje je došao u Niš kako bi pružio spiritualnu podršku svim italijanima koji su tada radili na izgradnji pruge”, kaže sa ponosom Gaetano, koji je zajedno sa Slavicom osnovao u Nišu društvo ,,Dante Alighieri”, italijansko kulturno udruženje koje se bavi širenjem italijanskog jezika i kulture u inostranstvu.

Mnogo se promenilo od kad su italijanski radnici došli da izgrade srpski deo pruge čuvenog “Orijent ekspresa” – slavni voz koji je nekad povezao Pariz sa Istanbulom – ali ova dva naroda se i dalje privlače zbog bliskosti u mentalitetu.

“Meni je lakše imati razumevanje sa Srbima, nego sa ostalim kulturama, na primer sa anglo-saksonskim. Postoji više sličnosti sa italijanskom kulturom i to mi je omogućilo da ljudi koje sam upoznala na poslu postanu pravi prijatelji. Mislim da, u prijateljstvu, Italijani i Srbi imaju dosta zajedničkih vrednosti”, ispričala je Mikela Bernaka, iz Padove, koja živi u Srbiji već šesnaest godina, a 2004. godine je otvorila u Beogradu srpski ogranak prestižne Berlic škole jezika, čiji je danas direktor.

Danas, zahvaljujući dobrim ekonomskim odnosima između Srbije i Italije, zajednica Italijana u Srbiji se i dalje širi, kao što potvrđuje podatak da u Srbiji posluje preko 500 italijanskih firmi. Još, Italija se nalazi na vrhu lista srpskih trgovinskih partnera: Srbija najviše izvozi u Italiju i, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, samo prošle godine obim izvoza u Italiju je bio vredan 1,7 milijardi evra.

Ipak, Italijani ne dolaze u Srbiju samo zbog povoljnih poslovnih uslova, nego i zbog studiranja ili obuke. Ovo je slučaj Davida Guarijento, iz Torina, koji je pre pet godina došao u Novi Sad da stažira preko projekta AIESEC-a – najveće svetske organizacije vođene od strane mladih studenata, koja pruža mogućnost mobilnosti u mnogim fakultetima širom sveta. U Novi Sad se Davide odmah zaljubio i zavoleo je kako Novosađani doživljavaju svoj grad, a tu je upoznao i devojku sa kojom se kasnije venčao. Nakon završetka studija, Davide se vratio u Novi Sad, gde danas živi i gde je godinu i po dana radio za Institut iztraživanja ,,BioSense”.

“Na početku, ljudi nisu razumeli zašto sam došao tu da živim, ali ja verujem da Srbija može da pruži mogućnosti poslovanja i razvijanja novih ideja, jer se nalazi u ekonomskom rastu” kaže dvadesetsedmogodišnjak Davide.

On sada razmišlja da se preseli u Beograd, gde planira da otvori svoje preduzeće i gde mu se sviđa društveni život.

Kada dolazimo do razlike između italijanskih i srpskih običaja, kao mogući izvor takozvanog kulturnog šoka, Italijani vole da štite ugled onoga po čemu su verovatno najviše poznati po svetu – a to je italijanska kuhinja, i jednoglasno osuđuju neke navike kod hrane, počevši od kečapa i majoneza na pici.

Ipak, i to što za Italijane izgleda grozno predstavlja neko prilagođavanje stranog običaja na domaće, pa i njihovo mešanje. No, ono što je sigurno je da deljenjem hrane, deli se i kultura iz koje ista potiče. Ili bar tako razmišlja Đuzepe del Kastilo, poreklom sa Sicilije, koji danas živi sa suprugom i dve ćerke u Zemunu, a u Srbiji je već 17 godina.

“Ja mislim da nije bitno samo da se nude italijanski proizvodi, nego i naša kultura, atmosfera tipičnih italijanskih kafića ili, na primer, naš način na koji mi pijemo kafu ili kapućino”, kaže Đuzepe, koji je prvi put došao u Srbiju kao radnik jedne italijanske kooperative a danas planira da otvori italijanski restoran u Beogradu.

Ko zna da li će Srbi zahvaljujući mnogobrojnim italijanskim restoranima ikad moći da popiju kafu na dve sekunde za šankom ili da li će Italijani u Srbiji ikada odustati da doručkuju slatko sa čuvenim ,,cornetto e cappuccino”.

Ono što je sigurno je da među narodima Evrope i sveta ne postoje razlike ili svakodnevne navike koje ne mogu da se prevaziđu zajedničkim životom. Jer u Srbiji, kao i u ostalim zemljama, mešanje različitih kultura i njihovo ujedinjenje ne može ništa drugo nego da vodi do većeg kulturnog bogatstva društva.

[divider] – [/divider]

Đorđo Frušone je frilens novinar iz Italije koji živi u Beogradu, radi kao zamenik direktora eastjournal.net, a sarađuje sa Balkan Insight i EastWest, za koje piše o Balkanu