Ova priča počinje (ili mi se bar čini da je tako) na jednoj od najvećih presedačkih stanica u Beogradu – popularnoj Autokomandi, mestu gde se na dnevnom nivou ukrštaju mnogi putevi, a gde mi je tog beogradskog proleća 2019, stigao mejl da sam dobila Erazmus stipendiju za razmenu s Univerzitetom u Konstancu, u Nemačkoj. Moje do tada uobičajeno putešestvije s Novog Beograda do Fakulteta političkih nauka od jeseni zameniće neko potpuno drugačije, možda romantičnije, ko zna kojim prevoznim sredstvom, ali ko još ima vremena da razmišlja o tome, kad treba pozvati toliko ljudi i saopštiti im radosnu vest?

Prvi na spisku bili su naravno dvojica drugara i kolega koji su se takođe prijavili za Erazmus razmenu s Univerzitetom u Konstancu, s kojim FPN inače ima i potpisan ugovor o partnerstvu. Nakon prvog ushićenog “Halo!”, postalo mi je jasno da ćemo od jeseni svo troje uživati u otkrivanju malenog studentskog grada na obali Bodenskog jezera. A nismo ni slutili da će pravo ushićenje tek uslediti…

Od prvog dana, Konstanc je na mene delovao blagotvorno, u najmanju ruku. Uprkos pehu s slomljenom ručkom (najvećeg) kofera u koji sam pokušala da spakujem šest meseci života (pa je preteglo), Konstanc nas je dočekao sunčano, prijatnim i gotovo mediteranskim vremenom za početak oktobra. Utisak je dodatno pojačala, već prvog dana, gospođa koja je u blizini mog doma šetala svog dvogodišnjaka u dečjim kolicima. Nakon mog prvog “Entschuldigung”, ne bih li je upitala za preciznije smernice do zgrade studentskog doma na vrhu brda, ona mi je pomogla i s prtljagom, momentalno izbacujući svoje dete iz kolica i stavljajući moj kofer u njih. Polomljena ručka vam ništa ne može kad imate prijateljske komšije. A ona je bila tek prva koju ću upoznati…

Prve dane mi je ulepšalo nekoliko veoma posebnih prijatelja – moj cimer Phillip, koji mi je pokazao put do Univerziteta i sproveo me kroz impresivnu biblioteku, menzu iz koje puca pogled na jezero i sobe za zajedničko učenje koje će mi ubrzo postati omiljena prostorija na faksu. Takođe, moja nemačka “buddy” Alex (Univerzitet u Konstancu ima Buddy programme putem kojeg nemački studenti pomažu internacionalnim da upoznaju grad, Univerzitet i sl.) bila je konstantna podrška, a ubrzo je počelo i izrađanje prijateljstava, prvo balkanskih, te nedugo zatim i onih nebalkanskih, koja su zaista nešto najlepše što je Erazmus doneo.

Ova prijateljstva su olakšala kako zavrzlame nemačke birokratije, poput prijavljivanja boravka ili otvaranja računa u banci, tako i neke mnogo zamršenije, gorko-slatke, ali tako važne životne dileme i zapetljancije, u šest meseci tokom kojih smo saživeli kao jedna velika porodica.

Počela su da se ređaju naizmenično predavanja i seminari (izuzetno dobro organizovana i interaktivna nastava u Konstancu fokusirana na aktuelno, uz uvek pristupačne profesore), zabave i rođendani, izleti i noćne šetnje pored Bodenskog jezera, prespavavanje na vazdušnim madracima onda kada je isuviše kasno da se ide kući, puštanje Zdravka Čolića strancima i internacionalne izvedbe “Mjerkam te, mjerkam”, večito iznenađenje i oduševljenje kada vam na ulici priđu, jer zapravo govorite istim jezikom, Weinachtsmarkt (Božićni vašar) i Fastnacht (Festival u februaru)…

Samo na Erazmusu ćete zavoleti kenijski bend koji vam je otkrila Urugvajka besprekornog tena na kućnoj zabavi jednog Kurda. Samo na Erazmusu moguće je da na proslavi rođendana jednog Hrvata imate pravi baltički vs balkanski dance-off. Samo u ovakvom okruženju možete istinski razumeti da srca kucaju transkontinentalno i da se razumeju bez potrebe za ikakvim prevodiocem. Jer, prevodilac je vaša svakodnevica koju živite interkulturalno od momenta kada otvorite oči pa sve do pojave mesečevog odraza u kristalnoj vodi jezera. Razumete se u sazvučju.

I zbog toga ću uvek pamtiti sunčanu kuhinju poslednjeg jutra u Konstancu, barem za taj februar 2020. Pamtiću kako smo pustile pesmu “Suzanna”, našeg novog omiljenog afričkog benda Sauti Sol i kako su nam suze sasvim spontano potekle niz obraze. Ne zato što se nećemo više nikada videti, nego zato što nismo ni sanjali šta ćemo sve otkriti o sebi i drugima. Zato što smo postali osobe na koje smo istinski ponosni, u kojima pulsira toliko različitih tonova, priča, misli, ideja, što smo obogaćeni jednom paletom koju želimo zauvek da zadržimo. I suočavamo se s povratkom u sredinu odakle smo potekli, s izazovom da svoju (pravu) svakodnevicu od sada bojimo ovim bojama.

Beograd nas je dočekao hladno i sivo, poslednjeg februarskog dana 2020, prestupne godine. Već kroz dve nedelje počelo je vanredno stanje zbog pandemije. Ono nam je, pored potpuno novog načina funkcionisanja, donelo i pregršt vremena za iznovno prelistavanje i proživaljavanje svih uspomena s razmene. Bilo je to sasvim jedinstveno stanje duha, umesto depresije zbog pandemije, odabrali smo post-Erazmus depresiju. A nju je olakšalo pregršt video poziva, međusobno podsticanje, izveštavanje o stanju pandemije iz prve ruke sa svih meridijana i slatki stihovi “Change your mind and come back home, somebody loves you”.

U Konstancu smo ostavili deo srca, ljude koje volimo i koji nas vole, on je zauvek naše sastajalište u srcu Evrope kome ćemo se uvek rado vraćati i odakle će krenuti sve naše nove avanture ka novim meridijanima. A do tada, isijavaćemo jedan deo njegovih boja u našim svakodnevicama i radosno iščekivati posetu inostranih prijatelja. Jer, baš kao što sam onog beogradskog proleća na Autokomandi počela da naslućujem, radost putovanja i migracije, mobilnosti i kretanja teško je merljiva s bilo kojom radošću u ovom životu. A Erazmus mi je, više od bilo čega, pomogao da to definitivno i shvatim.

[divider] – [/divider]

Ivana Dinić studira međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Oblasti njenog akademskog interesovanja su proces evropskih integracija, institucije EU, međunarodno pravo ljudskih prava, rodna ravnopravnost i promocija kulture i mladih na Balkanu. Najviše uživa kada putuje, upoznaje ljude, sluša muziku iz svih krajeva sveta i beleži sve one priče za koje joj se učini da žele da budu ispričane.