Pratite tri prijatelja na njihovom putovanju kroz Srbiju i Beograd u priči Otoa Oltvanjija i tviteraša.

Horst i Đulijano pale cigarete svuda i stalno samo zato što se sme. Otrovani nikotinom, oni su presrećni. Iako nepušač, pućkam s kolegama da ne ispadnem izrod.

Dizajner, programer i projekt menadžer. Nas trojica osnovna radnička ćelija današnjice. Radili smo godina dana na zajedničkim projektima pre nego što smo se sreli. Tada smo shvatili – ako se usput ne opuštamo, brzo ćemo ostati bez kolega, prijatelja i posla. Sklopili smo pakt između Nemačke, Italije i Srbije: čašćavaćemo se među sobom, priređivaćemo jedni drugima nove doživljaje kako bismo ostali sveži, imaćemo tim bilding snova.

Horst je ekstremni sportista, ali nas je u Garmiš-Partenkirhen vodio samo na snoubording, da na nekoj divljoj planini ne ostavimo kosti; meni je i to bilo dovoljno, jedva sam se izvukao bez slomljenih ruku. Đulijano je strastveni ribolovac; kod njega na Siciliji nisam ništa upecao, ali sam zato harpunom pucao sebi u nogu.

Kad dođe red na mene, dočekujem ih za produženi vikend u Beogradu, gde ih u startu izmaram hranom i pićem. Ne daju se. Upozoravam ih da ne jedu burek pred spavanje, sanjaće Francusku revoluciju. Opisujem šta će im se desiti sa hemoroidima ako preteraju s rakijom. Ne slušaju. Sarmu zovu “kinder iznenađenje”. Posle krkanja, u provod ih vodim na Skadarliju, jer mislim da to žele.

“Zajebavaš, je li?” pita me Đulijano.

Preko interneta je opipljivom valutom kupio Manje poznatu kartu zemalja van evrozone za hedoniste i ne hvata se lako u zamke za turiste. Odštampao ju je u više delova i ukoričio, nikud ne ide bez te crne knjižice.

Horst brzo shvata ono što svi brzo shvataju (“Imate najlepše žene”) i od Đulijana traži da odmah pređemo na deo karte obeležen crvenim fenjerima. Završavamo u “Vaviloniji”, velelepnoj građevini u centru ispod javne garaže, svetu za sebe. Blenem u čudu kao i oni, ne verujući šta sam sve vreme imao pod nogama.

“Pa ti ništa ne znaš”, kaže mi Horst.

U javnu kuću mušterije idu da preskoče glumu, ritual, društvenu konvenciju, ali se tamo sve unapred zna. Želim da se iznenadim, a “Vavilonija” je u tom pogledu najviše napredovala: vreva na svim spratovima, parovi plešu i žamore na više svetskih jezika, večita novogodišnja noć pre nego razmena dobara. Savršena iluzija da se umesto strasti nudi ljubav, ali i dalje iluzija.

Horst zapričava devojke za šankom, Đulijano nestaje u sauni. Dok ih čekam u baru, pridružuje mi se devojka sa umetničkim imenom Valerija. Potaknut večerašnjim prohtevima kolega, naručujem od nje rakiju, iako ne znam je li domaća i čija je. Kad vidim da sipa i sebi, lakše se prepuštam otrovu.

“Tvoj drug je lud”, kaže ona.

“Horst? Bila si s njim?”

“Već je tražio drugu devojku. Možda i ja dođem na red.”

“Ali nećeš ako ostaneš sa mnom?”

Smešak joj se krivi u grimasu kad trgne čašicu. Ne pitam je zašto je to što jeste, jer nije pristojno suditi drugima, ali me pogled izdaje. “Teško je studirati a ne raditi”, sleže ramenima.

Valerija ume da iznenadi, još jedna opasna čar “Vavilonije”. Osećam poriv da se slikamo, ali u kupleraju je to teži prekršaj nego fotografisati most ili prugu.

Kad se vrati, bludni sin Horst je ozaren. “Kako ti zavidim što tu živiš.”

“Ako ovo želiš”, kažem nestrpljivo, “što ne ideš, ne znam, u Amsterdam?”

“Bio. Ovde je bolje. Upoznao sam buduću ženu.”

„Koju od dve?”

Nisam fer, znam. Njima je ovde sve uzbudljivo, kao što su mislili da će trka po snegu i plivanje sa ražama biti meni. Pijemo dok više ne stojimo uspravno ni uz pomoć zidova. Koliko mi prija nesvest shvatam tek kad nas ujutro budi veseli Đulijano.

“Dižite se. Idemo.”

“Kuda?” Omamljuju me alkoholna isparenja iz sopstvenog daha.

“U ribolov.” Đulijano tapka crnu knjižicu. “Ali kakav još niste videli.”

Horst nas sledi pitom kao osuđenik na smrt kome je ispunjena poslednja želja. Od strke u koju upadamo samo mi je još više muka.

Na jedan kraj grada jurimo da izvadimo ribolovačku dozvolu. Kada moje kolege negoduju zbog tolikog čekanja, službenik im odgovara: “A šta ste mislili? Pa niste došli baš u toliku divljinu.” Na drugi kraj grada prebacujemo se da iznajmimo čamac. Vlasnik nam drži kratak kurs plovidbe, iako ga Đulijano uverava da je vrsni moreplovac. “Ovo je reka, prika”, namiguje mu rečni vuk.

Italijanu se oči cakle dok nas Dunavom vozi do određenog sektora i nigde drugde. Mora tu. Zabacujemo štapove, učvršćujemo ih i čekamo.

“A što baš kod Pančeva?” pitam nervozno.

Đulijano cokće kao da pitam gluposti. “Zato što je tu najzagađenije”, kaže.

Tek kada prvi put zaigra najlon a on krene žustro da ga namotava, počinjem da strepim šta će izvući iz neprozirne vode.