Šta se zbilo kada je bračni par iz priče Milete Prodanovića otputovao u Italiju, pročitajte u našoj prvoj tviter priči.

Baš one godine kada smo sitne apoene sa likom naučnika Gausa menjali za milijarde bezvrednih dinara, poslednjeg leta kada se u Italiju moglo ući bez vize, moja žena i ja sleteli smo „Tupoljevom 134“ kompanije „Malev“ na aerodrom Punta Raisi u blizini Palerma.

Budući da se u to vreme sve, u rasponu od benzina do toalet-papira, kupovalo u uličnim karton-buticima, od preprodavaca,rešili smo se da se, poput većine naših prijatelja, otisnemo do Segedina i sačinimo rezervu hrane i kućnih potrepština.

Iza kilometarskog reda nazirala se, sa druge strane granice, blještava ispostava potrošačke civilizacije, tek podignuti megamarket.

Po povratku u Beograd u pakovanju salame otkrili smo šareni kartončić nalik na kakav kupon. Malo je nedostajalo da ga bacimo, ali se ipak odlučismo da uz pomoć komšije Mađara odgonetnemo šta piše na njemu. Ispostavilo se da nas je u tim čamotnim vremenima „rata u okruženju“ pogledala Fortuna – postali smo dobitnici desetodnevnog letovanja na Siciliji.

Hotel nije bio ništa naročito, ali – poklonu se ne gleda u zube. Naša nevelika ušteđevina ipak je bila dovoljna da iznajmimo rudimentarni automobil Fiat-Panda i otisnemo se u istraživanje planinskog zaleđa. Odoleli smo iskušenju da se, poput svih turista, fotografišemo pored table sa imenom gradića Korleone i nastavili prema planinama. Na jednom prevoju zasvetlela je crvena signalna lampica – ovo je zemlja gde i u bespućima postoje benzinske pumpe, veća nevolja bila je u tome što u džepu nisam imao italijanske novčanice.

Zastali smo u prvom seocetu i od staraca koji su se boćali saznali da je jedino mesto gde je moguće promeniti balkansku rezervnu valutu u lire lokalna pošta.

– Is it possible to change German marks here? – upitah.

Brkajlija za pultom me je gledao pomalo zbunjeno.

– Cambiare marche Tedeschi… e possibile qui? – progovorih na jeziku kojeg nikada nisam učio.

– Si, si… Certo…

I dok je, prethodno izračunavši ekvivalent lira na jednostavnom kalkulatoru, odbrojavao iznos na unutrašnjoj strani njegove podlaktice sevnu tetovaža: JNA, Kumanovo 22. III 1973. ukrašena petokrakom.

Uzeo sam lire ne prebrojavši ih.  Na poverenje. I odmahnuo neočekivanom drugaru.

Ako me put ponovo nanese svakako ćemo popiti piće. Izgovorio sam to ne sasvim ubeđen da će se to dogoditi.

Nisam saznao ni iz kog je kraja domovine koja postoji u njegovim sećanjima. Vozio sam prema dolini, prema pumpi. Rat je stigao dvadesetak godina nakon njegove tetovaže. A našao je mir kao italijanski poštar u bespuću nemirne Sicilije.

A « Drinu » sam imao sasvim slučajno…