Adamu Radiću nije bilo lako dok je posmatrao kako njegovog idola neke potmule i razorne sile survavaju u kaljugu patetike. Kuda ga je odvela sudbina ili vešte ruke tviteraša, saznajte u šestoj EU priči, koju je započeo pisac Srdjan Srdić.

S. Vesić, savetnik glavnog menadžera na poslovima od opšteg značaja po bilanse s kojima se oduvek računalo, pružao je zaposlenima tek odštampane preseke stanja. Bespomoćan i unezveren. Adam je pomislio kako je to poruka odozgo, te kako je neko, konačno, sabrao stvari. Na dva koraka od njega nalazio se do kraja rastrojeni Vesić, glavni afirmator i promoter liberalne ekonomije. Okružen podređenima koji su toliko priželjkivali njegovu poziciju tako da je ta strast od njih činila daleko veće podlace no što su inače bili. Podređeni su prenebregli poslovni kodeks, hijerarhijske principe i mit o bezuslovnoj lojalnosti Kompaniji. Gnušali su se Vesića, ne manje od loših vesti koje je donosio. Tako je on ostao tragično usamljen, mucajući kako je ggo-tto-vvvo. Pripadnici novog pokolenja visoke srednje klase su se razilazili, junački podnoseći težinu sopstvenih kredita na nejakim plećima.

Onda je Adam Radić izašao, a u njegovoj glavi je sugestivno odzvanjala stara pretnja autističnog proroka iz umrlog gradića sa umrlim rudnikom. Svi ćute i drhte, otkazi se dele svakog dana.

Ušao je u automobil, koji je kupio koristeći očigledne prednosti sistema kamatnih stopa i oporezivanja koje je nudila Rajfajnder banka. Na putevima koji su vodili do njegovog stana, suočio se s neprijatno velikim brojem napuštenih vozila, uglavnom novih. Na semaforu je zastao pored jedne „korse”. Iz metalne školjke dopirao je  cvrkutavi glas nevidljive radio-voditeljke koji je najavljivao mestimičan razvoj oblačnosti. Kao za inat, nago sunce je paralo ničim narušeno plavetnilo. Adamu se činilo da se šunja po vrtovima od betona, čelika i senki. Najviše od ovog poslednjeg.

Oko sedam sati otključao je vrata stana, nadajući se Sofiji, ženi za koju je znao da ga neće izneveriti i napustiti u graničnim situacijama. Neprekidno je planirao venčanje, slatko se prenemažući u trenucima koji su venčanje odgađali, čineći ga neizvesnom izvesnošću. Na stolu je pronašao šturu Sofijinu poruku: Otišla sam. Više ništa ne može da se uradi. Mi ne možemo. Ti ne možeš. Niko ne može. Ne znam gde ću, ali pretpostavljam da i dalje može negde da se ode. Isto preporučujem i tebi.

Probudio se u svitanje i primetio da nije isključio svoj brendirani  televizor (LCD LED, 65”/165cm, 1920×1080 (FULL HD), 800 Hz, 3D TV, Smart TV, DVB-T/C/S2). U toku su bile vesti. Premijer je širio ruke i grcao u suzama. U dnu te slike svekolikog očajanja i pokajanja nalazili su se ministri u Vladi, svi do jednog na kolenima i u dubokoj meditaciji. Onda se slika iskrivila i začuo se pucanj u zatvorenoj prostoriji. Nešto je padalo. Adam je prebacivao kanale, ali izbora nije bilo. Samo svetački lik premijera ispod kog su se crna slova pomicala na crvenoj traci: Ekstremni uslovi zahtevaju ekstremne odgovore. Ekstremni uslovi zahtevaju ekstremne odgovore.

„Da, ne možemo spavati“, pomisli Adam Radić sporo sklapajući oči, „Ne smemo spavati…“