„Ovo sam sama napravila“, kaže Sanela dok svojoj komšinici Zori pokazuje album sa fotografijama frizura. „To je frizura! Bravo, komšinice!” odgovara Zora i pita Sanelu kada će njoj moći da sredi kosu. „Oduvek sam želela da budem frizerka, da nađem posao i pravim frizure”, priča Sanela.

Ovo je veliki san. A kada na to dodate činjenicu da je to san osobe sa invaliditetom, mnogi bi rekli da je neostvariv. Da li i vi mislite tako? To je zato što niste upoznali Sanelu Sulić, šarmantnu 36-godišnjakinju sa velikim srcem i ogromnim talentom.

Projekat „Započnimo život“ – šansa koju je Sanela iskoristila

„Rođena sam u Apatinu. Kada sam bila mala, odveli su me u dom u Višegradu. Onda je počeo rat. Rat je bio užasan. Jedna žena je htela da me povredi – imam ožiljak na vratu i ruci. Onda su me preselili u Popovac gde sam bila lepo prihvaćena”, započinje Sanela svoju priču.

Najveći deo života je provela u domu za smeštaj odraslih lica „Gvozden Jovančićević“ koja se stara o oko 250 ljudi sa intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom. Dom se nalazi u selu Veliki Popovac nedaleko od Petrovca na Mlavi.

Sanela je u domu doprinosila svakodnevnom funkcionisanju ustanove obavljanjem jednostavnih kućnih poslova. U slobodno vreme je vezla i štrikala, provodila vreme sa prijateljima, učestvovala u pozorišnim predstavama i igrala tradicionalne srpske igre. „Volim narodnu muziku i naučila sam da plešem u domu“, kaže Sanela.

Život u domu, međutim, njoj nije bio dovoljan. Postojeći kapaciteti domova i stroge socijalne politike koje regulišu rad ovakvih ustanova koče individualni razvoj štićenika i ograničavaju njihova osnovna ljudska prava. Sanela je želela više od monotonog života u domu. Htela je pravi život. Želela je da se preseli u Popovac, da šeta parkom, da sama kupuje garderobu i zaposli se kao frizerka. I bila je rešena da to ostvari.

Zato je iskoristila priliku da učestvuje u projektu „Započnimo život” koji je Evropska unija finansirala u sklopu programa „Otvoreni Zagrljaj“ za drustvenu inkluziju osoba sa mentalnim problemima. Projekat „Započnimo život” je sprovela češka nevladina organizacija People in Need u saradnji sa domom u Velikom Popovcu sa ciljem deinstitucionalizacije osoba sa invaliditetom i njihovog preseljenja u obične kuće u gradu. Kako bi se lakše navikli na svakodnevni život u zajednici, štićenici doma imaju pomoć ličnih asistenata.

„Pravim kolače i sladoled, šetam sa prijateljima i idem u Kulturni centar“

Zahvaljujući ovom projektu, Sanela i još petoro osoba sa intelektualnim teškoćama se krajem aprila 2015. preselilo iz doma u lepu kuću nadomak glavne ulice u Popovcu. Ova promena nije bila nimalo laka, ali se Sanela brzo snašla i počela da gradi svoj život na način na koji je oduvek želela.

„Čak i vikendima ustajem rano i spremam doručak. Mogu da jedem šta i kada hoću, ne moram da čekam da svi ustanu da bismo jeli kao što je bilo u domu. Nakon doručka pospremamo po kući, a kada je na mene red, kuvam i ručak. Često pravim kolače i torte i sladoled. Popodne idem u šetnju sa prijateljima, popijem sok u kafiću ili posetim neki događaj u Kulturnom centru”, priča Sanela. „Komšije nam dolaze u posetu i mi idemo kod njih. Najviše vremena provodim sa Ružom i Violinkom sa kojom sam se sprijateljila dok me je učila da štrikam” dodaje.

Sa još troje cimera, Sanela je učestvovala u stručnom osposobljavanju za štrikanje i heklanje u sklopu projekta „Započnimo život“.

„Pokazalo se da je izuzetno talentovana. Brzo je naučila sve tehnike i čini mi se da bi mogla da štrika odeću i prodaje je. Osim posvećenosti radu, ona je prijateljski nastrojena i draga osoba sa kojom sam ostala u kontaktu i nakon završetka obuke”, kaže instruktorka Violinka Janacković.

Može se reći da Sanela nije dangubila u novom domu. Pravila je planove: da poseti prijatelje iz doma koji su se u okviru istog projekta preselili u Veliko Gradište, da se upiše u lokalnu školu za narodne igre, da stavi nove zube. Jedna od njenih najvećih želja je bila da pomoću televizijske emisije „Sve za ljubav“ pronađe svoju majku. „Hoću da zovem ‘Sve za ljubav’ i da pronađem majku. Hoću da je zagrlim i da je pitam zašto me je ostavila”, kaže. Uz pomoć ličnih asistenata je stupila u kontakt sa producentima i sada se nada dobrim vestima.

„Volela da bih da naučim da šišam, zaradim mnogo novca i odem na more u Crnu Goru avionom!“

Jedan cilj, međutim, do tada Sanela još nije ostvarila: da postane frizerka. „Frizerka? Nema šanse.” „Kakva frizerka?! Teško je i normalnim ljudima, a kamoli invalidima!” „Možda bi mogla da pere kosu, ali ništa više od toga“, ovo su bili komentari na Sanelin san. Bila je veoma tužna što je u gradu živela već nekoliko meseci i što još uvek nije našla nikoga ko bi je naučio da sređuje kosu. Ali ni za trenutak nije odustala od svog sna.

„Tokom razgovora sa njom sam shvatila koliko žarko Sanela želi da bude frizerka. Znala sam da je pametna i vredna pa sam svojoj frizerki predložila da je obuči”, priseća se Violinka.

Tako se Sanela jednog vrelog letnjeg popodneva sastala sa Jasnom Lacković-Mitić, lokalnom frizerkom. Sanela ima teškoća pri izgovoru reči pa je obično potrebno malo vremena da bi sagovornik razumeo šta govori, ali je Jasna odmah razumela ne samo Saneline reči već i njenu strast prema friziranju. Ovo je bio dobar znak. Obuka je počela mesec dana kasnije, a Sanela je bila presrećna. „Biću frizerka, ja sam frizerka!“ podelila je svoju sreću sa prijateljima.

Naravno, pred njom je bilo mnogo posla, ali je zahvaljujući podršci ličnih asistenata, koordinatora za zapošljavanje organizacije People in Need i mentorke Jasne, Sanela je svakog dana napredovala. Uskoro je počela sama da odlazi na posao, stekla je bolji osećaj za vreme i socijalne veštine. „Jasna je mnogo lepa i dobra je prema meni i svemu me je naučila. Ima i drugih radnica u salonu i sa svima se lepo slažem. Ponekad odemo na kafu, a ponekad me Jasna pošalje u banku da platim račune,” objašnjava Sanela.

„Njena posvećenost je neverovatna, potpuno je usredsređena na posao i brzo usvaja sve što joj pokažem. Nikada ne kasni na posao. Ono što na mene ostavlja najveći utisak su njeni maniri i ljubaznost prema mušterijama. Poštujem je ne samo kao radnicu, već i kao osobu. Nisam ni u jednom trenutku sumnjala da ću uspeti da je naučim većini stvari koje svaki frizer mora da zna. Iskreno, više su me brinule reakcije mušterija. Ima raznih ljudi i nisam htela da prema njoj neko bude bezobrazan” kaže Jasna.

Nažalost, neki ljudi su odbili Saneline usluge, neki su je gledali u čudu i imali negativne komentare, ali je bilo znatno više onih koji su prepoznali njen talenat. Sve više dama u zajednici je vremenom čulo za Sanelu te su je zvale da dođe kod njih na feniranje i farbanje.

Međutim i dalje postoji veliki broj pravnih prepreka za njeno puno zaposlenje. Kao i većina lica u domovima, Sanela je lišena pravne sposobnosti, što doslovno znači da nema prava da odlučuje o bilo čemu u svom životu. U njeno ime odluke donosi staratelj. Sa pravne tačke gledišta, ova 36-godišnja žena je dete. Zajedničkim snagama zaposlenih u organizaciji People in Need i domu, Sanela je počela borbu za svoja prava. Borba je u toku, ali nju to ne sprečava da pravi nove planove.

„Volim da idem u salon i učim. Umem da pletem, perem i feniram kosu. Volela da bih da ostanem ovde i naučim da šišam”, priča Sanela. „A kada zaradim mnogo novca, otići ću na more u Crnu Goru avionom!“

Sanela je nakon četiri meseca obuke dobila diplomu koja potvrđuje da je uspešno završila obuku za pletenje kose u salonu „Jasna“. Ponosno je čuva u albumu sa fotografijama različitih frizura koje je napravila i koje svedoče o tome da se uz pomoć mnogo ljubavi i bezgranične vere veliki snovi mogu ostvariti.

Autor: Jasna Glišić

Preuzeto sa sajta https://www.clovekvtisni.cz/en/articles/i-always-wanted-to-become-a-hairdresser-now-my-dream-came-true-says-sanela