Kroz konstantnu argumentovanu razmenu mišljenja u Evropskoj školi debate, naučio sam da bolje analiziram situacije i da dolazim do objektivnijih zaključaka

Bojan Simić

U oktobru 2016.godine, dok sam pretraživao mogućnosti gde bih mogao da svoje slobodno vreme utrošim korisno, naišao sam na raspisan konkurs za Evropsku školu debate #3.

Sve to mi je delovalo veoma zanimljivo, pre svega jer nisam bio baš upoznat sa tim šta je debata zapravo. Kao i većini mojih vršnjaka, na pomen reči debata pomislio bih ili na neku svadju političke prirode bez ikakvog reda, ili na neku situaciju gde su interesi sukobljeni do krajnjih granica, gde je glavni kriterijum bio taj da glasnija strana pobeđuje. Međutim, kada sam malo tražio po internetu šta je to zapravo, shvatio sam da se moje mišljenje mnogo kosilo sa realnošću.

Bio sam veoma nervozan kada sam došao na prvu radionicu, ali potpuno bez razloga. Od samog starta sam se intuitivno „povezao“ sa nekim osobama. Prva radionica bila je predviđena za ostvarivanje interakcije među učesnicima, kao i za samo oslobađanje od nervoze koja je kod većine nas postojala.

Na narednim radionicama imali smo priliku da naučimo dosta o EU od zaista veoma dobrih predavača. Oni su nas uveli u teme kao što su proces proširenja, institucije, politiku i slobode EU.

Ostatak vremena smo proveli proučavajući samu debatu i tehnike debatovanja. Tu smo stekli znanja na poljima argumentacije, građenja slučaja, pobijanja argumenata, kao i mnogo drugih, za debatu veoma bitnih, oblasti.

Nakon relativno kratkog vremena, tačnije za nešto više od mesec dana, imali smo priliku da se prijavimo na početni turnir „ Decembarac 2016“ na Pravnom fakultetu. Mnogo polaznika programa iskoristilo je tu priliku koja im se pružila, i aktivno su učestvovali na turniru, bilo kao sudije ili debateri. Neki polaznici Evropske škole debate ostvarili su zapažene rezultate već na tom turniru.

Kada su radionice završene, imali smo vremena da se spremimo za prezentacione debate širom Srbije. Na njima su polaznici Evropske škole debate imali priliku da pokažu znanje koje su evidentno stekli učeći od mentora. Nakon ovih javnih, prezentacionih debata, na organizatorima i koordinatorima projekta bio je jedan krajnje nezahavlan i težak zadatak – da izaberu šest najboljih iz grupa u Nišu i Beogradu. Izabrati šest ljudi u grupi deset puta brojnijoj, veoma je teško, pogotovo kada se uzme u obzir kvalitet, sadržajnost i dinamičnost javnih debata, na kojima su se mnogi učesnici pokazali i više no dobro.

Imao sam priliku da učestvujem u debati održanoj u Smederevskoj Palanci, koja je bila zasnovana na lingvističkoj argumentaciji. Kao opozicija, imao sam težak zadatak da opravdam postojanje zajedničkog jezika u cilju razvitka evropskog identiteta. Debata je tada bila veoma drugačija od onih na vežbama, i zaista sam se iznenadio koliko sam bio „ zaljubljen“ u nju već nakon prve razmene argumenata.

Nisam baš energična osoba, ali sam na debati to i te kako bio. Emocije, takmičarski duh, i želja da se izborim za mesto na finalnoj debati u Narodnoj skupštini Republike Srbije poneli su me, tako da sam se osećao kao da sam neko ko će se u budućnosti dodatno baviti debatom.

Svoju želju sam ostvario – bio sam izabran da učestvujem na poslednjoj debati u okviru Evropske škole debate. U Narodnoj skupštini nisam imao ulogu debatera, već nešto drugačiji zadatak – bio sam uvodničar, što je za mene veoma bitno iskustvo koje mi je ovaj projekat omogućio. Nakon dodele nagrada, i druženja kasnije tog dana, bio sam tužan zbog toga što sam shvatio da je jednom odličnom projektu došao kraj.

Za to je bilo mnogo razloga, ali bih voleo da izdvojim neke koji su za mene veoma bitni.

Prvi od njih su ljudi. Mogućnost da se upoznaju ljudi koji nemaju ni dvadeset godina a uspeli su da se probiju na raznim takmičenjima, u raznim organizacijama, i u raznim sferama interesovanja, zaista je retka i mnogo mi je drago što je Evropska škola debate takve ljude uspela da okupi na jednom mestu. Tu su takođe i ljudi koji su vodili projekat, moram priznati, veoma odgovorno i sa puno pažnje.

Drugi razlog jeste to što sam uspeo da otkrijem šta je debata u stvari, što su mi dali priliku da otkrijem nešto što mi je bilo potpuno nepoznato pre projekta.

Kao još veći plus je to što sam debatu mnogo zavoleo. Planiram da, poput svog prijatelja Danila, osnujem debatni klub u svojoj školi uz podršku Otvorene komunikacije, koja je bila veoma bitan deo realizacije plana EU i EUIC.

Istakao bih kao najbolje iskustvo sa Evropske škole debate to što sam naučio da razmišljam na drugačiji način, da neki problem sagledam „iz tuđih cipela“. To je nešto što mnogim ljudima danas nedostaje a kroz konstantnu argumentovanu razmenu mišljenja naučio sam da bolje analiziram situacije i da dolazim do objektivnijih zaključaka.

I za kraj, zaista bih preporučio svakome ovaj projekat, jer učešće u njegovoj realizaciji donosi ogromne nagrade, divna iskustva i veoma bitna i dobra prijateljstva.

[divider] – [/divider]

Bojan Simić, učenik Gimnazije u Obrenovcu. Zaljubljenik u javni nastup i istoriju.