Na pitanje Politike da li EU snosi deo krivice za to što ni posle dve godine od početka pregovora Srbije i EU nisu otvorena prva poglavlja, dok stalno govori da je lopta na srpskoj polovini terena, Kristijan Danijelson je odgovorio da ne bi govorio o krivici.

„Postoje vrlo dobri razlozi zašto smo tu gde jesmo u poglavljima. Nikoga ne treba kriviti za to. To je proces u kom će brzina pregovora u potpunosti zavisiti od napretka u Srbiji. Postoji čitav niz elemenata kojim se treba pozabaviti u tom kontekstu. Jedan od njih je napredak u dijalogu koji, naravno, vode Beograd i Priština. Drugi je napredak po pitanju poglavlja 23 i 24 – celokupno pravosuđe, vladavina prava i sve što ide uz to. A onda, za sva ostala poglavlja, to je napredak Srbije u sprovođenju reformi koje su neophodne“.

Danijelson je za Politiku potvrdio da su pripreme za otvaranje poglavlja sa Srbijom u punom zamahu i dodao:

„To je proces koji ima svoje korake. Kako sada stoje stvari, već je u pripremi za Poglavlje 35 koje je direktno povezano sa dijalogom između Beograda i Prištine, i za Poglavlje 32, i sa našeg stanovišta uvereni smo da je moguće otvoriti ta poglavlja pre kraja ove godine. To će zavisiti od toga kako bude napredovao rad u Savetu. Zatim tu su i Poglavlja 23 i 24. S obzirom na način na koji mi radimo, znate da ova poglavlja treba da se otvore na početku procesa. Za njih smo tek dobili nacrte akcionih planova iz Srbije. Oni još nisu potpuno potvrđeni i njih Vlada Srbije treba da usvoji. Kada se to desi, onda ćemo moći da nastavimo sa radom u Savetu na osnovu tih akcionih planova. Oni će predstavljati merila za otvaranje ta dva poglavlja. To će zahtevati izvesno vreme, jer tome moramo da se posvetimo vrlo detaljno. A da bismo mogli da otvorimo ta poglavlja, takođe treba da prethodno da dobijemo nacrt pregovaračke pozicije od Srbije. Sa naše strane, treba da razmotrimo i definišemo prelazna merila odnosno šta je to što bismo voleli da vidimo kao konkretan napredak u implementaciji na strani Srbije.

Neki učesnici Beogradskog bezbednosnog foruma su rekli da je zainteresovanost za politiku proširenja pružila vrlo slabe rezultate. Oni ne veruju da će do novog proširenja doći u narednih deset godina. Šta Vi kažete na to?

Pa, ja se ne bih složio! Mislim da smo videli, naročito tokom prošle godine, da politika proširenja i proces približavanja EU funkcionišu. To vidite u Srbiji po načinu na koji napreduju reforme i to, ubeđen sam, inspirisane procesom proširenja, bilo u oblasti privrede, bilo u oblasti vladavine prava ili kada je reč o rešavanju pitanja u reformi pravosuđa, ili pitanja u vezi sa funkcionisanjem državne uprave. Takođe to vidite i u drugim zemljama Zapadnog Balkana. Vidite u Bosni i Hercegovini – u pristupu koji su tamošnja Vlada i političke partije zauzele po pitanju reformi – umnogome je inspirisan procesom proširenja. A vidite to i u Albaniji, kao i u Crnoj Gori. Tako da se ja uopšte ne bih složio sa tim tvrdnjama. Ovde bih dodao još nešto – tokom prošle godine smo bili svedoci dodatnog elementa u procesu proširenja koji igra izuzetno važnu ulogu kao dodatni zamah, a to je Berlinski proces. Ova regionalna saradnja sada mnogo značajnije napreduje nego što je to ranije bio slučaj.

Da li mislite da će se integracija Zapadnog Balkana pokazati kao mirovni proces?

Da, mislim da to leži u srcu celokupnog procesa. Ovde je reč o miru, prosperitetu, o stabilnosti. Integrisanje Zapadnog Balkana u EU je ključni deo tog projekta. To je osnova za ono što radimo i zašto radimo na tim pitanjima zajedno sa Srbijom. Mislim da je to očito vrlo važan element. Pri tom je to nešto što se ne može rešiti samo jednim pitanjem. Činjenica je da povezivanjem zemalja Zapadnog Balkana u Evropskoj uniji, vi pospešujete integraciju i uspostavljate kontakte među ljudima. I to ne samo unutar Unije i u Srbiji – zahvaljujući ovom procesu takođe uspostavljate tešnje veze među različitim zemljama Zapadnog Balkana.

Nedavno je bila blokada srpsko-hrvatske granice i čuli smo mnogo teških reči od najviših predstavnika ove dve zemlje. Koliko migrantska kriza utiče na regionalne odnose?

Najpre želim da pozdravim rešavanje ovog problema između dve države. Pitanje migranata, ili bolje reći izbegličke krize, je nešto što predstavlja izazov za celu Evropu, i ide i dalje od Evrope jer takođe uključuje države kao što su Liban i Jordan. To je pitanje kojim se moramo baviti zajedno. Zato je ovaj proces koji će započeti sa sastankom u Luksemburgu 8. oktobra toliko važan.

Šta očekujete od tog sastanka?

Očekujem zajednički pristup kako da se odnosimo prema ovom problemu, jer to nije stvar kojom se može baviti svaka pojedinačna zemlja sama, a nije ni nešto sa čime se može baviti isključivo EU. To je nešto sa čime se moramo zajednički baviti.

U kojoj meri će migrantska kriza uticati na proces proširenja?

Smatram da treba da imamo u vidu dve stvari – najpre, postoji proces proširenja, ili integracije, koji prati svoja sopstvena pravila i okvir. S druge strane imate izbegličku krizu, kao veoma značajno pitanje, na koje treba zajednički odgovoriti. Ne vidim direktnu vezu između ove dve pojave – to su dve različite stvari. Već neko vreme razmatramo kako da pomognemo i ojačamo prihvatne kapacitete i kontrolu na spoljnim granicama – stvari koje Srbija treba da uradi kako bi dostigla nivo koji se traži od država članica Evropske unije.

Da li će Zapadni Balkan biti uključen u plan EU o rešavanju migrantske krize?

Mislim da je to cilj sastanka koji će se održati 8. oktobra –  da sednemo zajedno i vidimo kako da zajednički rešimo ova pitanja.