Kada razmišljam o Nišu često se pitam gde je danas njegovo mesto na istorijskoj i kulturološkoj karti Srbije? Da li je njegov razvoj bio takav da se kulturno nasledje prošlih vremena može i danas u njemu isčitavati, pogotovo ono do 1878. godine?

Mr Hadži Ivan Redi, arhitekta

Bilo je lepo rano sunčano jutro. Niš okupan svetlošću. Plavetnilo neba izazivalo je osećaj kao da se more nalazi iznad njega. Ulice su bile prazne, grad se tek budio. Jednog trenutka sam pomislio da bi se pre samo 140 godina čuo glas mujezina sa neke od nekoliko tadašnjih džamija. A onda sam začuo zvona sa Saborne crke, koju samo pre 140 godina, sasvim izvesno, nisam mogao čuti. Ali, u dugoj istoriji Niša dogadjale su se i dublje i složenije promene.

Ono što danas znamo o Nišu je da se njegovi koreni kao naseobine protežu tri hiljade godina u praistoriju – do neolita, što ga, očigledno, karakteriše kao jednog od najstarijih gradova na Balkanu. Znamo i to da je Niš bio administrativni, vojni I trgovinski centar različitih država i carstva kojima je, tokom svoje duge istorije, pripadao.

Geografski položaj Niša učinio ga je strateški važnim i time primamljivim  gradom za mnoge osvajače. Tokom njegove duge istorije, prošli su  njime Dardanci, Tračani, Iliri, Kelti, Rimljani, Huni, Avari, a za njima i Vizantinci, Srbi, Bugari i Turci.

Raški Veliki župan Stefan Nemanja osvojio je Niš 1183. godine,  a onda ga ponovo osvajaju Vizantijci 1190, da bi bi ga Srbi povratili 1331. godine. Turci su ga prvi put zauzeli 1386. godine, tri godine pre Boja na Kosovu, a drugi put od despotovine Srbije – 1448. godine.

U više navrata tokom Turske vladavine, Niš su zauzimali Madjari (Ugri) i Austrijanci (Sveto Rimsko Carstvo). Turci su držali Niš preko 400 godina, sve do 1878. godine, kada je oslobodjen. Te iste godine Kneževini Srbiji pripojena su i četri okruga: Niški, Pirotski, Toplički i Vranjski, a proglašena je i puna nezavisnost Kneževine Srbije.

Neko će se, verovatno, upitati zašto mi je važno ovih nekoliko istoriskih podataka? Iz njih ja verujem da saznajem, bolje reći razumem i povezujem, slojeviti i često tragični život na ovim prostorima, koji meni, u mnogo čemu, sliči mitskoj ptici feniks – rodi se, poraste, sagori, a onda se iz pepela ponovo rodi, raste …

Iz njih, za mene, proizilazi i predpostavka da bi se uticaji različitih naroda, koji su živeli na teritoriji grada Niša, morali primećivati i danas u kulturnom nasledju grada, a pre svega u njegovom arhitektonskom nasledju koje, u ovom slučaju, želim  da ograničim sa 1878. godinom, kao prelomnom u razvoju mog voljenog grada.

Stajao sam u to rano jutro na mostu preko Nišave, koja je mirno tekla, kao što je to činila hiljadama godina, i, zatvorivši oči, pokušavao da stvorim mentalne slike objekata iz tog vremena: Medijana, Ranovizantijska grobnica sa freskama, Bazilika sa Martirijumom, Čegar, Ćele kula, Tvrdjava, Saborna crkva, crkve Sv.Arhandjela Mihajla, Sv.Nikole, Sv. Pantelmona, džamija Ilsam Age…

A onda, i kuća “Turska ambasada”, kuća Stambolijskih, Stara kuća na sprat u Kopitarevoj ulici, zgrada sa kazandžijskim radionicama, kuća Mišićevih… Spisak je, sasvim sigurno, i duži, ali, u tom trenutku, ovi objekti su mi bili jasno ocrtani.

Nije bilo druge nego obići neke od njih i zabeležiti njihovo stanje danas. Moram da priznam da sam krenuo sa blagom strepnjom. Ipak, divan sunčani dan, koji se radjao nad Nišem, potisnuo je moje strepnje i krenuo sam.

Krenuo i odmah stao. Bože, pomislio sam, pa samo da pišem o Tvrdjavi zahteva mnogo vremena i prostora. Odlučio sam stoga da se ograničim na jednu znatno manje zahtevnu temu – stambena arhitektura Niša iz onog vremena, a koja i danas, nažalost u tragovima, opstojava. Razloga za to ima mnogo.

Do oslobodjenja 1878. godine, Niš je bio orjentalna-balkanska varoš sa dosta tesnih, krivudavih sokačića, i bio je prljav grad. Značajne promene u urbanoj matrici grada nastupile su izradom Vinterovog projekta za regulaciju varoši Niša, avgusta 1878., po naredjenju kneza Milana, a na osnovu podloga zatečenog stanja, koje je iscrtao potporučnik Feliks Daljković.

Implementacija Vinterovog plana, kojom je Niš počeo da dobija obrise evropskog grada, značila je i rušenje čitavog niza postojećih stambenih zgrada, pogotovo starih i oronulih, a time i pretvaranje orjentalnih krivudavih ulica u prave, evropske ulice.

Veći broj velikih gradskih kuća, kao što su konak Hafis-paše i Bećir bega (preuredjen za letnju rezidenciju kneza Milana – izgorela je za vreme bugarske okupacije 1916.), kuća Hristodulova (srušena u bombardovanju Niša 1944. godine), kuća Krivokapskih (kod Saborne crkve – srušena 1944. godine prilikom bombardovanja Niša), kuća turskog vojnog lekara-hećima Zaharija Statosa (izgorela u požaru 1928.), kuća sveštenika Petra Ikonomovića (srušena 1950. godine), kao i kuća Živka F. Mijalkovića,  jorgandžije (srušena 1948. radi izgradnje stambene zgrade sa bankom u prizemlju),  danas više ne postoje.

Pravi istraživački rad na sistematskom proučavanju spomenične baštine, ne samo Niša već i čitave jugo-istočne Srbije, otpočinje osnivanjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Niš, 1966. godine. Kao nepokretna kulturna dobra, spomenici kulture, stavljene su pod zaštitu zakona samo pet kuća izgradjene pre 1878. – kuća Stambolijskih, kuća Mišićevih, stara kuća na sprat u Kopitarevoj ulici, kuća kod Palilulske rampe i kuća “Turski konzulat”. One su, dakle, bile cilj moga obilaska. Evo šta sam video!

Kuća u ulici Petra Vučinića 16 – “Turski konzulat”

Kuća Stambolijski u ulici Nikole Pašića 36

Kuća u Kopitarevoj ulici

Kuća u Episkopskoj ulici 52

Kuća u ulici Voždovoj 25

Na samom početku postavio sam dva pitanja: Gde je danas mesto Niša na istorijskoj i kulturološkoj karti Srbije? Da li je njegov razvoj bio takav da se kulturno nasledje prošlih vremena može i danas u njemu isčitavati, pogotovo ono do 1878. godine?

Odgovor nije, i ne može biti, jednoznačan. Isuviše raznoraznih faktora je bilo u igri u njegovom razvoju.

Bilo kako bilo, siguran sam da Niš ima mnogo potencijala da bude jedan od ključnih gradova na kulturološkoj karti Srbije. I ne samo to! Njegovi potencijali su tu, pogotovo oni koji datiraju pre 1878. godine, ali i oni koji se javljaju nakon te godine, sve do današnjih dana. Siguran sam, takodje, da je Niš GRAD – FENIKS!

[divider] – [/divider]

Mr Hadži Ivan Redi, arhitekta, humanista, predsednik Saveta za kulturno stvaralaštvo Grada Niša